Posve nepotreban remake

Ben-Hur, r. Timur Bekmambetov



  • Razgovaram prije nekoliko dana s prijateljicom, koja je prosječan kinokonzument, i kaže ona da joj je već muka gledati visokobudžetne filmove jer osim pretjerane kompjuterske animacije i puno eksplozija, nemaju više ništa za ponuditi gledateljima. Sveopća lišenost zanimljive i suvisle priče, solidno koncipiranih likova, razuma i logike navela ju je na pitanje u kojem su se trenutku blockbusteri pretvorili u nemaštovite, šarene i bučne nemani kakvi su danas. Njezino se promišljanje nadovezuje na niz rasprava koje su se ovoga ljeta mogle čitati po filmskim časopisima i internetskim portalima, koje su problematizirale filmove o superjunacima te veliki kreativni zamor koji je evidentan u njihovoj produkciji. Sudeći prema ovogodišnjoj komercijalnoj produkciji, visokobudžetnom se filmu ne piše dobro ako se ubrzo nešto drastično ne promijeni.

    Ben-Hur (2016) Timura Bekmambetova (Abraham Lincoln: lovac na vampire) izvrstan je primjer svega onoga što u suvremenoj blockbuster produkciji ne funkcionira. Posrijedi je ostvarenje koje je besmisleno na razini remakea, ali i i običnoga filmskoga spektakla, ako zanemarimo da djelo dolazi s klasičnom popudbinom slavnog i klasičnog filmskog djela iz 1959., koje potpisuje William Wyler.

    Prvo možemo postaviti pitanje zašto raditi prepravak filma koji je osvojio jedanaest Oscara, bio je veliki komercijalni uspjeh te je i sam definirao pojam filmskoga spektakla i zabave, a u ono je vrijeme sa svojim budžetom - koji se procjenjuje na petnaestak milijuna dolara, bio najskuplji film do tada snimljen? Jedini logičan odgovor bio bi da današnja mlađa publika, kojoj je namjenjena većina recentne filmske produkcije, nema živaca i strpljenja gledati stare i prašnjave filmove, posebice one koje traju tri sata i trideset i dvije minute. Danas se malo tko od njih može koncentrirati na išta što trajanjem prekoračuje dva sata te nema mnoštvo eksplozija i animiranih čudesa da zadrži pažnju. Stoga i Bekmambetov filmić traje pristojnih sto dvadeset i četiri minute te u novom ruhu želi ispričati poznatu priču.

    Drugo pitanje koje se nameće je zašto, ako je već postojala želja da se napravi nova verzija, nije istoj pristupljeno na inovativan i nekonvencionalan način? Redatelj i njegovi scenaristi Keith R. Clarke i John Ridley očito su procijenili da spomenuto iziskuje prevelik kreativni trud, a i zbunjivalo bi ciljanju publiku, pa su se odlučili slijediti šablone. Novi Ben-Hur ponešto je - za razliku od slavnog prethodnika, lišen religijskoga podteksta te je priča, naravno, s obzirom na razlike u trajanjima, kraćena i preoblikovana, ali u okvirima navedenoga posrijedi je bezličan spektakl na koji je potrošen budžet u iznosu od sto milijuna dolara. Zapitate se na što je potrošena tolika količina novca kad cjelina nalikuje na jeftinu televizijsku seriju.

    Priča je sasvim ogoljena: dvojica braće – Židov Juda Ben-Hur i Rimljanin Mesala, dospijevaju na suprotstavljene strane, što eskalira sukobom u kojem strada Judina obitelj, a on biva porobljen i prognan. Igrom se slučaja spašava te dolazi u Jeruzalem da bi se osvetio. Naracija je posložena konvencionalno, a vezivno tkivo među dramatičnim prizorima jezivi su i sapunski dijalozi u kojima se raspravlja o idejama oprosta i iskupljenja. Mesalina motivacija je slabo scenaristički izvedena pa je njegova promjena u vjernog rimskog vojnika ponešto neuvjerljiva. Juda pak naposljetku shvaća da se junakom postaje suzdržavanjem i praštanjem, a ne iskaljivanjem slijepe mržnje, što svoj vrhunac doživljava njegovim prosvjetljenjem pod križem na kojem je razapet Isus Krist. Time poništava sve negativno što mu se dogodilo, a završni prizor pomirenja s Mesalom toliko je teatralan, bljutav i patetičan da vam se želudac tri puta okrene oko vlastite osi. Toliko neukusa dugo se nije moglo vidjeti na velikom platnu.

    Glumci su pokupljeni iz televizijskih serija da se potencijalni mlađi gledatelji mogu s nekim poistovjetiti, jer su im biblijska vremena nepojmljiva prošlost, a pritom su glavni dvojac – Jacka Hustona i Tobyja Kebbella – dobrano iskvarcali da ih ne bi optužili za whitewashing, premda je veći problem njihova bezlična gluma. Međutim, tu nema mjesta za čuđenje jer da morate izgovarati takve dijaloge, niti vi ne biste bili nadahnutiji za išta bolje. Statisti pak neprestano izgledaju kao da uopće nemaju pojma na setu kojega filma se nalaze.

    Akcijski prizori nisu osobito maštoviti i inventivni te se ne izdižu iznad razine prosječnih i konfekcijskih akcijsko-pustolovnih filmova kakvima smo neprestano bombardirani. Vrhunac grozote je sekvenca koja se odvija na Jonskom moru, a tu ponajprije mislim na bitku u kojoj se Juda spašava okova. Velika količina nedorađene kompjuterske animacije ostavlja dojam da je netko u postprodukciji zaboravio odraditi posao do kraja. Prizor utrke ima iste elemente kao i njegov pandan u originalu te ne nudi ništa novo, osim mnoštva nepoticajne kompjuterske animacije te nefokusirane montaže.

    Novi Ben-Hur anakroni je, patrijarhalni, testosteronski spektakl, u kojem su žene tek suputnice povijesti ili ih treba spasiti te nemaju osobitog utjecaja na priču. U bilo kojem slučaju, zaobilaziti u širokom luku.

    © Dejan Durić, FILMOVI.hr, 23. rujna 2016.

     

     

     

Piše:

Dejan
Durić

kritike i eseji