Povratak u devedesete
Tangerine, red. Sean Baker
-
Dok gledate Tangerine (2015) Seana Bakera, gotovo pa imate osjećaj da ste se vratilili dvadesetak godina u prošlost, u prvu polovicu devedesetih godina, kada je pokret New Queer Cinema doživljavao svoj uspon. U Bakerovu filmu ima nešto od sirovosti koji je bila karakteristična za ranija, aktivistički nastrojena ostvarenja ovoga pokreta koji je nastojao afirmativno djelovati na vidljivost seksualnih manjina, napose nakon konzervativnih osamdesetih i problematike vezane uz epidemiju AIDS-a u SAD-u. Konkretnije, Tangerine ima nešto od izravnosti ranog Arakija iz razdoblja dok je radio svoj kultni film The Living End (1992), a prije trilogije tinejdžerske apokalipse (Totally Fucked Up, The Doom Generation, Nowhere). Nihilističko putovanje Lukea i Jona u Arakijevu filmu, prožeto emocionalno-tjelesnim kompleksima, na koje se kritika često referirala kao na mnogo radikalniju gay-inačicu Scottove Thelme i Louise (1991), gledatelje je vodila surealno prikazanim Los Angelesom i njegovom okolicom te subkulturom i glazbom, dijalozi su vrvili referencama na popularnu kulturu i politiku, a sve je bilo zaogrnuto anarhičnim redateljskim rukopisom. Slične karakteristike mogu se pronaći i u Tangerine, samo što je cijela priča smještena u transrodni kontekst te unatoč oporom pristupu materijalu, prožeta je humornim elementima te ima nešto pozitivniji pogled na svijet od onoga mladog Arakija. Film je snimljen za svega sto tisuća dolara.Priča filma započinje susretom dviju transrodnih prijateljica – Sin-Dee Relle (Kitana Kiki Rodriguez) i Alexandre (Mya Taylor) koje za život zarađuju kao prostitutke na losanđeleskim ulicama, a u slobodno vrijeme sanjaju o karijerama u svijetu zabave. Narativni okidač je Alexandrino otkrivanje Sin-Dee Relli da je njezin svodnik i dečko Chester (James Ransone), dok je ona boravila dvadeset i osam dana u zatvoru, našao novu djevojku. Nakon toga Sin-Dee Rella kreće na osvetnički pohod gradom ne bi li ušla u trag djevojci te se u konačnici razračunala s Chesterom, što će kulminirati u urnebesnom i surealnom prizoru u slastičarnici. Međutim, radnja filma nije niti malo jednostavna jer Tangerine ima mozaičnu strukturu koja se plete oko inicijalne potrage Sin-Dee Relle te uključuje niz likova čiji su odnosi međusobno ispremreženi. Dok Sin-Dee Rella traži djevojku i Chestera, Alexandra pokušava odraditi glazbenu gažu koju je sama platila u lokalnom klubu i koja završava kataklizmom epskih proporcija jer se nitko od publike nije pojavio, a usput neuspješno pokušava zaraditi novac pružajući seksualne usluge. Osim njih, bitan protagonist u priči je i armenski taksist Razmik (Karren Karagulian) koji žuri kući na božićnu večeru sa suprugom, kćerkom i punicom, a usput se upušta u seksualne igre s transrodnim osobama te je zaljubljen u Sin-Dee Rellu. Svi oni, zajedno s Razmikovom obitelji, suočit će se sa svojim frustracijama u slastičarnici upravo uoči Božića.
U Bakerovu filmu prostor također postaje bitnim protagonistom jer posrijedi je djelo o kretanju gradom, a samo gradsko okruženje ocrtava egzistencijalne uvjete, psihološka i emocionalna proživljavanja protagonistica i protagonista. Mahom su posrijedi bezlične ulice koje nude homigenizirani pejzaž koji ocrtava kulturnu eroziju: restorani brze prehrane, noćni klubovi, sumnjivi barovi, moteli i parkirališta. Protagonisti su neprestano prikazani u pokretu: Sin-Dee Rella i Alexandra tumaraju gradskim ulicama u potrazi za osvetom i novcem, a Razmik je većinu filma prikazan u svom taksiju kako razvozi različite profile mušterija. Hod protagonistica te njegove vožnje nude slične bezlične urbane vizure te dinamičan pogled u njegove subkulture. Los Angeles u Tangerine poprima gotovo surealnu kvalitetu, a tome doprinosi i osobit izbor glazbene podloge – odnosno, nazvati je podlogom bilo bi preblago jer napadna i zaglušujuća glazba dominira djelom te ima funkciju gradbe osobite atmosfere. Posrijedi je kičasta i jeftina elektro-glazba koja dinamično prati izmještanja protagonista te prostoru daje kaotičan i uzmnemirujući prizvuk. Neposrednosti prikaza života transrodnih osoba pridonosti i činjenica da je film snimam mobitelom (Apple iPhone 5S), što fotografiji daje osobitu i upečatljivu kvalitetu s posebnim naglaskom na krupnim planovima lica protagonistica. Redatelj je u tretmanu problematike i tematike izravan te je njegov realizam opor.
Baker se i ranije bavio marginaliziranim likovima te urbanim subkulturama (Take Out, 2004; Prince of Broadway, 2008) te odnosom normativne većine naspram njih, a sličnim se postupkom služi i u Tangerine, koji se osim skladne strukture odlikuje i dobro napisanim scenarijem, koji uz redatelja supotpisuje Chris Bergoch. Također treba spomenuti i izvrsne glumačke kreacije Kitane Kiki Rodriguez i Mye Taylor.
Unatoč nezavidnim egzistencijalnim situacijama protagonista i protagonistica, božićni kontekst i verbalni dueli likova, kao i njihove peripetije, otkrića, zablude i zabune, daju cjelini upečatljiv humorni element. Ispod njega postavlja se priča o prijateljstvu i podršci dviju marginaliziranih i osamljenih osoba, što se eksplicira u završnici kada Sin-Dee Rella i Alexandra bivaju izložene napadu iz mržnje i netolerancije.
© Dejan Durić, FILMOVI.hr, 17. rujna 2016.