Kad je revolucija – utopija

Pola stoljeća slavnih filmova, Kino Tuškanac, Zagreb: Rat je završen (La guerre est finie), red. Alain Resnais

• 
  
  Što nam danas znači riječ – revolucija? Ili, pak, revolucionar? Može li se danas još uopće bilo što revolucionirati? Ili je, opet, već sve bespovratno de-evolucija? (O tome nam je zborio već pomalo zaboravljeni band iz Akrona u Ohiju, Devo). Ciklus filmova pedesetogodišnaka pokušao nas je vratiti u doba kada je željeti još pomagalo. Pripovijest Resnaisova filma Rat je završen (La guerre est finie, 1966.) usredotočuje se na psihosocijalni portret čovjeka koji je najveći dio svog života bio revolucionar. Diego Mora (Yves Montand), španjolski je emigrant u Francuskoj na stalnoj relaciji između Madrida i Pariza, Lyona i Barcelone, Bilbaoa i Perpignana. Naime, član je pokreta otpora Francovom fašističkom režimu. Na samome početku filma zatječemo ga u jednom od njegovih prelazaka granice. Resnais film strukturira tako što glas u off-u prati razmišljanja protagonista. Jednako tako, i slijed se vizualnih prikaza često rukovodi nizom asocijacija na ono što Diego/Carlos(?)/Rodrigo(?) p(r)omišlja… Često se vrlo teško snaći u toj verbalno-vizualnoj kakofoniji. Ipak, čini se da je jedino na taj način moguće pokazati svu složenost protagonistova tijeka svijesti čijem prikazu teže autori filma. Neprijeporno, uz Resnaisa, taj je autor i Jorge Semprun, romanopisac – a ovdje i pisac scenarija – čija životna priča umnogome podsjeća na onu glavnog lika. Pripadnici španjolske komunističke partije, dakle, već dva desetljeća nakon završetka Drugoga svjetskoga rata pokušavaju uzdrmati temelje fašističkog poretka u domovini (a to nije nimalo lako, svjedočimo i na vrlo nam bliskim prostorima).
  
  Je li potreban još jedan generalni štrajk svih radnika u gradovima Španjolske? Može li se povremenim terorističkim napadima postići revolucionarni cilj? Mogu li uopće intelektualci i idejni vođe otpora pronaći saveznika u radništvu? Sva se ova pitanja iz utopijske idejne sfere razbijaju o realnost postojećeg. Dobrim dijelom, priča Resnaisova filma tematizira vječni usud prognanih iz zemlje što ju izgnanici više ne doživljavaju istom iz svoga djetinjstva. Sjetimo se ovdje Waltera Benjamina. Taj njemački pisac/esejist/filozof te intelektualni div, našao se vječnim egzilantom iz rodnog Berlina, kao i stanovnikom Pariza. S dolaskom nacista u francusku prijestolnicu, izmaknuto mu je tlo pod nogama. Ugrožen od idejnog (ali i opipljivo materijalnog!) totalitarističkog neprijatelja, on pokušava umaknuti iz vichyjevske Francuske u vrli, novi, američki svijet. No, ne dospijeva dalje od francusko-španjolske granice. U smrtnom strahu od izručenja nacistima, tamo počini i samoubojstvo. Legenda kaže da je sa sobom nosio nikada objavljeni drugi dio svojih Povijesno-filozofijskih teza.
  
  Što nam ta tragična pripovijest kazuje i o sudbini Resnaisova protagonista? Prije svega to da je revolucija, u svojoj filozofsko-poetskoj čistoći – utopija. No što nam drugo preostaje? Imamo li uopće alternative toj utopiji, ako želimo zadržati barem još dio navlastite ljudskosti? Gdje je svjetlo na kraju tunela? I ne krije li se iza toga svjetla (tek) vlak koji će nas pregaziti?  Diego u postavu filma dva puta vodi ljubav. To mu se dešava s dvije žene. Jedna je od tih žena ona za koju se čini da joj je odlučio dati svoju ljubav. Druga je mnogo mlađa od njega i preko nje on ponovno spoznaje neukrotivu strast i buđenje istinskog, pa i revolucionarnog zanosa. U svom pariškom prebivalištu živi s Marianne (Ingrid Thulin), urednicom knjiga koja mu je posve predana, ali koju on zanemaruje stalnim odsustvovanjima i ilegalnim odlascima u Španjolsku. Marianne želi s Diegom dijete. Naravno, to je cilj za kojega on nije spreman podnijeti žrtvu. Jer, njegova je je jedina ljubavnica – Španjolska. I to ona koje nema, koja je pohranjena tek u njegovu sjećanju, o kojoj on mašta. Tijekom svojih ilegalnih prelazaka u domovinu, on se koristi lažnim pasošom izvjesnog poslovnog čovjeka po imenu Sallanches. Prilikom jednog dolaska u njegov stan upoznaje studenticu Nadine (Genèvieve Bujold). Nadine/Nana prelijepa je dvadesetogodišnjakinja, koji u njemu prepoznaje svog revolucionarnog heroja, ali i ljubavnika.
  
  Nana je, pak, sve ono što Marianne nije. Pokazat će se, ona je članica neke francuske lenjinističke skupine u kojoj mladi ljudi planiraju (zapravo, maštaju) revolucionarne prevrate diljem Europe. Nakon nemoguće građanske egzistencije u braku s Marianne, Diego se suočava s jednako tako nemogućom egzistencijom i adrenalinskom vezom s neukrotivom Nanom. Resnais, rekoh već, ocrtava ta dva protagonistova odnosa putem dva prizora vođenja ljubavi. U prvome slučaju, kada Diego vodi ljubav s Nanom, taj je prikaz posve eliptičan, skokovit, poput kakve neukrotive nadrealističke slike. Kao da je u ovoj sekvenci prisutan duh što ga u umjetnost unose Louis Aragon i njegov španjolski imenjak Buñuel! S vizualne strane, taj prikaz vođenja ljubavi priziva onaj vrlo sličan iz Godardova filma Udana žena (Une femme mariée, 1964). Jedino, dok tamo prevladavaju prizori ruku, ovdje je prisutniji erotizam svih ostalih dijelova ženske anatomije. Nije teško doći do zaključka da Resnais i Godard dijele zajednički estetsko-umjetničko-politički svjetonazor! Prizor, pak, seksualnog čina s Marianne mnogo je klasičniji u postavu. Moglo bi se reći da ovdje Resnais slijedi manirističke postupke. Vođenje ljubavi sada je iskaz predanosti muškarca ženi s kojom bi mogao dijeliti život do samoga kraja.
  
  No, kod revolucije to nije moguće… Diego je, čini se, mnogo više pogođen kritikom svojih drugova iz partijske ćelije, negoli mogućom nevjerom žene. U trenutku kada mu ti drugovi kazuju da je „izgubio političku perspektivu“, on se počinje pitati o smislu, čini se, cijelog svog političkog angažmana. Ipak, tu se pojavljuje – smrt. Nakon stradavanja njegovih bliskih revolucionarnih suboraca, „iz tame se (te) smrti pojavljuje novi poticaj svjetlosti daljnje borbe za slobodu“.  Patetično? Naravno, ali i jedino moguće u postavu Semprunove priče i Resnaisova kino-uradka.
  
  Kada negdje tijekom filma znatiželjni Mariannin prijatelj postavi pitanje Diegu: „Kako je u Španjolskoj?“, on će reći: „Miče se… miče, ali se ne mijenja.“ Ne prepoznajemo li tu parafrazu izrijeka iz Lampedusina romana Gepard kojeg je svojedobno ekranizirao Visconti u istoimenom filmu (1963)? Danas, pola stoljeća, pak, nakon Resnaisova filma suočeni smo s potpunim izostankom nade i mogućnosti promjene. Tako da nam naslov Rat je završen zapravo postaje znakom kraja borbe… i revolucije. Ima li lijeka svoj toj de-evoluciji koja razara želju za slobodom? Ostaje li revolucija tek melankoličnim momentom europskog Duha, kakav je, primjerice, bio Walter Benjamin? Preteško je to pitanje za ovaj kratki zapis o nostalgiji… „kada je željeti još pomagalo“.

  © Marijan Krivak, FILMOVI.hr, 13. rujna 2016.

Piše:

Marijan
Krivak