U pokretu

Feljton Film i društvo – Hrvatska narječja u filmu – Bosna: Sve džaba, red. Antonio Nuić; Armin, red. Ognjen Sviličić; Halimin put, red. Arsen Anton Ostojić

• 
  
  Nerazlučive su društvene i kulturne poveznice hrvatskih područja s bosanskohercegovačkim i nema dvojbe da datiraju i znatno prije egzistencije u zajedničkim državama – monarhističkoj (1918-1941) i socijalističkoj (1945-1991) Jugoslaviji. Pritom se odnos hrvatske kinematografije prema prostorima i pučanstvu Bosne i Hercegovine profilira ponajviše u posljednjih desetak godina, a sasvim je razvidan i koprodukcijski udjel takvih ostvarenja, udjel u kojem ne percipiramo tek producentske uplive iz država bivše socijalističke Jugoslavije nego i iz drugih europskih država. Dakako, sasvim je jasno da u djelima domaćega autorskoga predznaka s tematskom usmjerenošću bliskom nam geopolitičkome području uočavamo i razna variranja jezika i narječja pa su u lingvističkome smislu nepobitno podatni i za pomnija proučavanja no što će to biti u ovome tekstu. Prije svega moramo navesti da bosanski ili bošnjački jezik pripada zapadnoj podskupini južnoslavenskih jezika, temeljen je na variranjima štokavskoga narječja, a razvijao se pod utjecajima turskog, osmansko-turskog i arapskog jezika. Pritom, valja naznačiti da ću ovom prigodom pozornost posvetiti samo trima ostvarenjima, filmovima Sve džaba (2006) Antonia Nuića, Armin (2007) Ognjena Sviličića te naposljetku Halimin put (2012) Arsena Antona Ostojića a kako su posrijedi djela i snažnoga značaja i visoke kvalitete nije upitno da uz bitan sadržajni sklop odražavaju i bogat društveni, kulturni i povijesni kontekst percipiran kroz sudbine središnjih likova i odnos spram njihove okoline.
  
  Hvaljen i nagrađivan film Sve džaba žanrovski je odrediv modelima filma ceste. Kako tridesetogodišnjem protagonistu u kavanskoj svađi pogibaju dva najbolja prijatelja, on izgubivši životnu esenciju prodaje kuću i odlazi iz mjesta te na željezničkoj stanici od oboljeloga starca kupuje pokretni kafić. Pritom odlučuje da se ni u jednome mjestu neće zadržati dulje od dana i da će sve piće biti besplatno. Put kojim prolazi je i put osobnoga pročišćenja, ne samo prikupljanja raznorodnih iskustava nego i zrelosti, jer uočavamo i sasvim simbolični pomak od temeljno prijateljske egzistencije u mjestu boravišta do nastojanja emocionalnoga zajedništva s ženskim likom zbog kojeg tijekom puta u jednome mjestu ostaje duže od dana. Širok raspon sporednih i epizodnih likova, od primjerice sumnjičavih staraca do grubih nasilnika, obogaćuje ovaj filma, kao i variranje prirodnih i ljudskih okružja. Zbog tog raspona svjedočimo i jezičnim preinakama, vjerodostojnome odrazu stanovništva i regija, kao jednoj od osnovnih postavki uvjerljivosti ovoga djela. Pokretni kafić je ujedno ne samo uvriježenim motivom filma ceste i protagonistove mobilnosti nego i sasvim jasan simbol osobne i društvene tranzicije, odnosno preuzimanja odgovornosti za vlastitu egzistenciju i postupke. Odnos eksplicitnoga iskaza narativnosti s implicitnim značenjskim strukturama konteksta složena je mreža ovoga filma nastaloga u koprodukciji s bosanskohercegovačkim i srpskim produkcijama.
  
  Kako u filmu Armin svjedočimo nastojanjima oca i adolescentnog sina da iz bosanskoga gradića doputuju u Zagreb gdje se održava audicija za njemački igrani film o ratu u Bosni, sasvim je uočljiva opreka bosanskoga i hrvatskoga, odnosno u ovome slučaju ruralnoga i urbanoga te kulturne pa čak i civilizacijske razlike još uvijek razvidne i u globalizacijskim stremeljenjima. Međutim, hrvatsko je podneblje čak i poput prijelazne zone prema europskoj percepciji – personificiranoj dakako kroz njemačku prizmu – Balkana, raspada Jugoslavije i ratova koji su ga popratili. I ovdje nepobitno uočavamo višestrukost tumačenja, jer europska je percepcija rata poglavito medijska ili pak politička te često postaje i klišeiziranom. No, s druge strane upravo je njemački koproducent, zajedno s bosanskohercegovačkim sudjelovao u stvaranju Armina, a ne treba zaboraviti ni činjenicu da je Njemačka odabirom između ostaloga i zbog stalnih povijesnih i gospodarskih veza iseljeništva s područja socijalističke Jugoslavije, tzv. gastarbajtera, kao najpoželjnije mjesto stjecanja imovinskoga statusa. U filmskom pak tumačenju, kroz usta prostodušna Arminova oca, inozemni film ironično razmatra kao kvalitetno nadmoćnijim domaćim, a taj kliše kvalitetom i značajem razbija upravo ovo ostvarenje. Pažljiva gradacija odnosa oca i sina, psihološke promjene obaju vrhunski se razrađuju u završnici, svojevrsnome antiklimaksu, jer Armin ne dobija ulogu, ali je ocu i sinu ponuđena mogućnost snimanja dokumentarnoga filma koju oni odbijaju stičući pritom i osoban dignitet i integritet, odnosno potpuno zajedništvo dvaju naraštaja. I Armin je, naravno, bogat jezičnim variranjima, od bošnjačkoga preko hrvatskoga pa sve do njemačkoga, a mjestimično poigravanje čak i s jezičnim stereotipovima je izrazito životno i svrhovito uklopljeno u filmsku građu. Scenaristički bogat, redateljski precizan do svakoga prizora, Armin je film čija stanovišta sagledavanja se ne iscrpljuju ni u čitavome nizu značenjskih slojeva.
  
  Tematski i prostorno usmjeren podneblju zapadne Bosne te vremenski određen dvjema godinama, 1977. i 2000, Halimin put, treće igranofilmsko ostvarenje redatelja Arsena Antona Ostojića nastao je u koprodukciji Hrvatske, Slovenije te Bosne i Hercegovine, a opažamo i njemački i srpski produkcijski udjel. Nepobitna je činjenica da Halimin put sadržajno izmiče iz hrvatskoga nacionalnoga okružja i približava se modelima postjugoslavenskoga filma. No takav postupak zasigurno ne šteti prijemčivosti u gledateljstva, nego arhetipskom preciznošću svjedoči o činjenici da se vjerska i nacionalna nesnošljivost, uz određene varijacije, mogu preslikati u raznim kulturnim zasadama i razdobljima, upravo zbog činjenice da im je temelj istoznačan. Tako se suprotnost pravoslavnoga i muslimanskoga u dijaloškom smislu ne odražava pojmovima suvremenoga, nego oprekama Vlaha i Turaka, čiji izvornici sežu do u 15. i 16. stoljeće, a zamjećujemo da se muslimane označava i Balijama. Podjednako, zbog ruralnoga određenja, upliv je turcizama i iskaza islama znatniji nego li u urbanim središtima, a pogotovu u kronološkim odvojcima 1977. godine percipiramo i izvjesnu arhaičnost. Upravo stoga, taj je film otponcem širokoga raspona iščitavanja jezika i narječja, odnosno jezično, kulturno i vjersko-nacionalno propitivanje zatečena društvenog stanja. Tako je nemogućnost pojedinaca da nadvladaju nacionalne i vjerske suprotnosti početni otponac narativnosti ostvarenja, jer je ljubav Muslimanke Safije i Srbina zabranjena, a začeto dijete nepoželjno. Središnjica je zapleta nastojanje glavne junakinje Halime, Safijine tete, da pronađe ostatke muža i sina ubijenih u ratu, nastojanje koje otkriva niz tragičnih događaja i raspleće bolne sudbine niza likova. U ovome filmu percipiramo i čitav niz sastavnica izraženih etnografskih pa čak i ikonografskih odrednica, pa on postaje i poput kakve čitanke raznih znanstvenih čak i prirodnih disciplina ujedno natopljen snažnom emocionalnošću i završnim pomirenjem.
  
  U svim obrađenim filmovima uočavamo odnos prema krvavome ratu koji je zadesio Bosnu i Hercegovinu u razdoblju od 1992. do 1995. godine. I taj se odnos apostrofira na raznolike načine. U Sve džaba središnji je lik neokrnjen ratom, ali je njegov prijatelj postao invalidom ostavši bez ruku. Posljedice su rata dakle prikazane nenametljivo, ali vrlo upečatljivo i ostaju u gledateljevoj percepciji kao vrstan retorički autorski iskaz. S druge strane tumačenja rata u Arminu izravna su i višeslojna, od unutarnjeg poimanja rata kao datosti kojoj se nije moglo izbjeći u prizmi središnji likova oca i sina Bošnjaka do izvanjskoga kao pogodnoga za filmsko i prestižno tumačenje u prizmi njemačke filmske ekipe. U tom rasponu opažamo i rezignaciju te podjednako i kritiku i rata i njegove medijske eksploatacije kao i političkih procesa što su do sukoba doveli i njegove svjetske percepcije. Društvene uvjete ratnih sukoba ponajbolje je razradio Halimin put, jer se vjerske i nacionalne opreke ne mogu ublažiti a stradanja su posljedica nemilosrdnoga ratnoga žrvnja i s njihovim se posljedicama teško nositi. Zanimljivo je pritom da se ratna zbivanja predočavaju samo u flešbekovima protagonistice Halime te sporednoga lika Slave, a njihova je tegobnost takva da im je nemoguće izmaknuti. Podjednako sva tri filma obilježava i mobilnost središnjih likova, najeksplicitnije dakako u Sve džaba, zatim dramaturški okvirno u Arminu, a u Haliminome putu kretanje ne mora biti samo prostorno nego je i kronološko. I ne samo zbog manjeg niza činjenica nevedenih u ovome kratkome tekstu, sve obrađene filmove bespogovorno možemo uvrstiti u vrhunce suvremenoga hrvatskoga filma, barem u posljednja dva desetljeća, a nema nikakve sumnje da će im kvalitativne vrijednosti značaj održati i u širem vremenskome razdoblju.
  
  © Tomislav Čegir, FILMOVI.hr, 29. srpnja 2016.
  
  Feljton Film i društvo sufinanciran je sredstvima Fonda za pluralizam Agencije za elektroničke medije

Piše:

Tomislav
Čegir