Tamo gdje gore knjige...
Pola stoljeća slavnih filmova, Kino Tuškanac, Zagreb: Fahrenheit 451, red. François Truffaut
-
Pedeset godina, pola stoljeća, u današnjem je poimanju protjecanja vremena vrlo velika kronološka veličina. Kada se brzina informacije i komunikacije gotovo bljeskom trenutačnosti disperzira po svim obodima planete, pedeset je godina nezamislivo dug period. Dakle, godina 1966. čini se daleko i onkraj zamislivog. Ipak, ciklus ostvarenja u filmskim programima HFS-a donio nam je nekolicinu filmova baš iz te godine. I, gle čuda, neki se od tih filmova čine kao da su snimljeni netom jučer ili pred koju, vrlo blisku nam godinu. Fahrenheit 451 primjer je takovog umjetničkog djela koje ne zastarijeva. Njegove nam poruke govore danas i ovdje o bolnom, aktualnom realitetu. Prvi film Françoisa Truffauta na engleskom jeziku poprilično je vjerna adaptacija istoimena romana Raya Bradburya (1951). Ipak, u filmu se prepoznaje i vidljiv je redateljski upliv francuskog kino-autora. Njegove su duhovite asocijacije, u nekim momentima, donekle i ublažile nesmiljeno surovu detekciju iz romana. Što znači Fahrenheit 451? Radi se o temperaturi na kojoj gore knjige. Naravno, sve su se relevantne analize ovog književnog uratka voljele poslužiti sintagmom: tamo gdje gore knjige, uskoro će gorjeti i ljudi. Dakako, niti Truffaut neće odoljeti tom iskušenju, pa ćemo među spaljenim knjigama, a čiji se naslovi vide u filmu, zamijetiti i Hitlerov Mein Kampf. (Očekivanije, među žrtvama paljenicama ovoga Holokausta naći će se i časopis Cahiers du cinema.)
Fahrenheit 451 distopijski je klasik. U književnosti 20. stoljeća, po svom eksplicitnom prikazu totalitarnog režima, najbliži je Orwlelovoj 1984. (1948). Ipak, u recepciji samog djela Bardbury ostaje poprilično nepravedno zapostavljen na račun široj publici poznatijeg Georgea Orwella. Zašto je tomu tako? Kada bismo psihoanalitički pristupili temi, tada bi mogli zamijetiti jednu značajnu metodološku razliku u tematiziranju totalitarizma kod dvojice autora. Jer, dok je 1984. isključivo usredotočena na kritički prikaz despotske i tiranske vladavine jedne Partije i iz toga proizlazeće nemoći, ali i gnjeva pojedinaca, Fahrenheit 451 nam nudi mnogo složeniju strukturu funkcioniranja apsolutne moći. Naime, svaki totalitarizam svoju inherentnu potporu pronalazi baš u – pojedincu! Nijedan sustav ne bi mogao istinski funkcionirati bez takve prešutne pogodbe. U želji za sigurnošću gole egzistencije, pojedinac postaje pukim kotačićem u skladnom kretanju i suverenog, i disciplinarnog, i biopolitičkog mehanizma. Ovdje bismo Truffauta mogli približiti analizama Michela Foucaulta. Također i tezama još jednog Francuza. Naime, Etienne de la Boetie još je u 16. vijeku iskazao kako su ljudi po prirodi skloni „dobrovoljnom ropstvu“.
Upravo je taj moment dobrovoljnog pristanka onaj koji Fahrenheit 451 čini toliko bolno aktualnim. Kako ide sama pripovijest romana i filma? U nekom distopijskom društvu budućnosti, u nedefiniranoj zemlji visoko razvijene znanosti i tehnologije, gledamo neobično uniformirane službenike režima. Po svemu sudeći, radi se o vatrogascima. Jer, firemen to i jesu u engleskom jeziku. No, ti ljudi od vatre u umjetničkom postavu djela zadobivaju posve drukčije semantičke konotacije. Vatrogasci – kao časna služba u cilju zaštite ljudskih dobara – ovdje postaju ljudi od vatre koje pale ono što bi trebalo predstavljati jedno od najvećih ljudskih dobara – knjige. Naravno, u civilizacijskom postavu gdje mediji manipuliraju svakim trenutkom ljudske egzistencije, kako na poslu tako i kod kuće, lako dolazimo do teze o posvemašnjem „totalitarizmu medija". Montag (Oskar Werner) jedan je od najrevnijih u trupi koja uništava knjige. Njegova pak supruga Linda (Julie Christie) totalni je ovisnik, ne samo o tabletama koje ispija u velikim količinama, nego i o likovima s ekrana postavljenog u njihovoj dnevnoj sobi, koji s njome igraju obiteljske igrice. Kada bismo rekli da se radi o prototipskom reality-showu, ne bismo pogriješili! Medijska poruka koja dolazi s ekrana traži samo odobravanje. Cijeli je sustav tako programiran da bi, kada bi Linda izrekla nešto drugo od predvidljivog pristajanja i slaganja s ponuđenim odgovorima, bila zasigurno izbačena. Vrlo jednostavno, svaki totalitarni sustav, pa tako i onaj medijski, traži bespogovorno odobravanje. Jer, kako bi mediji inače drukčije uopće funkcionirali?
Gdje se nalazi otpor takvom glatkom funkcioniranju sistema? Naravno, u knjigama. I ne samo u knjigama, nego i u ljudima koji ih pišu, čitaju i o njima razgovaraju. Knjiga se pojavljuje kao ultimativni anti-medij u medijskom imperiju. Montag će to uvidjeti nakon naoko slučajnog susreta s Clarisseom (također je tumači Julie Christie). Clarisseina se kuća u Montagovu susjedstvu izdvaja i po tome što na njezinu krovu ne postoji TV-antena. Ondje ona živi s ujakom s kojim još razgovara i raspravlja o svim tugama i radostima življenja. U Montagovu stanu, između njega i Linde postoji, kako će reći pred njezinim prijateljicama, tek „ubijanje vremena“ (killing time). Upravo će ponovno osvajanje vremena biti temeljnim poticajem Montagova preobražaja. On će od revnog službenika represivnog aparata postati onaj koji želi saznati zašto neki ljudi toliko vole knjige i ono što je u njima napisano da će zbog toga biti spremni riskirati vlastiti život.
Montagova konačna odluka o tome da želi napustiti službu zbude se kad okrutni vatrogasci pale kuću sa skrivenom velikom knjižnicom, usput spalivši ženu koja ponosno želi umrijeti sa svojim knjigama. Od kandidata za unaprjeđenje, protagonist postaje buntovnik. Montagov će se otpor kristalizirati u jednoj od najčuvenijih rečenica Bradburyjeva romana i Truffautova filma: „I must catch up with the remembrance of the past.“ (Slobodno prevedeno: „Moram nadoknaditi propušteno sjećanje na prošlost.“) O čemu se, zapravo, radi u svakom totalitarizmu? O gubitku sjećanja ili o pokušaju da se svaki individualni moment navlastite pojedinačne emocionalnosti i razumske konstitucije podredi kolektivu. Namjera je svakog totalitarnog poretka da isključi sjećanje i nametne pamćenje. Naravno, nota bene, sjećanje je individualni čin neponovljivog iskustva svakog pojedinca, dok je pamćenje signum povrgavanja kolektivu, njegovim vrijednostima, zapravo mitovima i semiološkoj manipulaciji znakovljem. U Truffautovom filmu jedan je takav znak, primjerice, zmaj koji riga vatru, a nalazi se na vozilu kojim se službenici represivnog aparata voze u egzekuciju.
Sljedeći je znakoviti moment Truffautova filma onaj u kojem se dešava potkazivanje. Ljudi zbog straha od represije, ali i zbog želje da se dodvore sustavu, potkazuju svoje susjede, suradnike na poslu, pa i najbliže. Linda će u ključnom trenutku filma prijaviti Montaga da u kući skriva knjige što ih je sobom ponio nakon zapljene i egzekucije nad počiniteljima tog ultimativno utuživog djela, a kakvo je posjedovanje knjiga. Iako se ovdje može vrlo lako prizvati staljinistički teror protiv sovjetske populacije – a koji je izravni predmet Orwellove kritike iz romana 1984. – jednako se ovo potkazivanje može prenijeti i na suvremeno kompetitivno društvo kontrole (G. Deleuze). Naime, u njemu se traži da, zbog napredovanja na poslu i financijskog probitka, uposlenici stalno nadmašuju svoje bližnje, koji tada prestaju biti radne kolege i postaju suparnici u firmi. (A čega je, uostalom, primjer i aktualni obrazovni i sveučilišni sustav u kojem se traži puka forma napredovanja i proklamirane izvrsnosti. Ustvari, u tzv. društvu znanja radi se o pukoj kvantifikaciji i zatiranju humanistike.)
Clarisse je učiteljica. Ali, zbog svoje predanosti i neuobičajene bliskosti s djecom, postaje nepodobnom u sistemu u kojem se poštuje tek poslušnost. Stoga će Montag u njoj pronaći srodnu dušu koja će ga izbaviti iz prazne i besmislene egzistencije u braku s Lindom. U konačnom obračunu, Montag uspijeva pobjeći. Slijedeći Clarisine upute, u dubokoj šumi, na rubu civilizacije, susreće tzv. Ljude-Knjige. Svaki od njih kao zadatak ima napamet naučiti jednu knjigu. Netko uči romane, komedije, biografije i romansirane prikaze, a poneka će djevojka biti spremna izrecitirati i Platonovu Državu. U hladnom i jezovitom pejzažu, ali istodobno i patetičko obećavajućem okružju Ljudi-Knjiga završava priča filma (kao i Bradburyjeva romana).
Što nam danas govori Fahrenheit 451? Trebalo bi to biti i više nego očigledno nakon gore ispisanog teksta. U doba sveopće prisutne informacijsko-komunikacijske culture (ili barbarstva?) ponovno smo suočeni s potpunim nipodoštavanjem kulture Čitanja, Pisanja i Mišljenja. Kroz naoko sasvim transparentan svijet slobodnog medijskog i inog digitalnog općenja, ceri nam se zloduh dobrovoljnog ropstva gadgetima koji čine čovjeka – suvišnim (!?). Jeste li skoro pročitali neku knjigu, a prije ovog digitalnog teksta?
© Marijan Krivak, FILMOVI.hr, 19. lipnja 2016.
Piše:
Krivak