Arabeskno-groteskna književna fantastika Edgara Allana Poea, nastala kao protest ka onovremenom šabloniziranom i puritanskom moralizmu, a na zasadama romantičarskih konvencija intra-emotivnog i nadnaravnog, te dovedena do opsesivnih ekstrema abnormalnih i začudnih aspekata života – bolećive hipersenzibilne melankolije na rubu ludila, fantazama, ukletosti, jeze, općenito hipnagogičkih vizionarskih stanja između jave i sna; podložnih alegorijsko-simboličkim iščitavanjima, u omnibusu od pet priča redatelja Raula Garcije, nažalost, nije pronašla idealnog interpretatora. Pad kuće Usher, Izdajničko srce, Činjenice o slučaju gospodina Valdemara, Jama i njihalo (klatno) te Maska (Krabulja) crvene smrti, povezani okvirnom pričom, odabrani su predlošci koje Garcia prezentira u posve disparatnim animacijskim stilovima i tehnikama; no postupkom kompresijskog sažimanja i sveopćom površnošću ne uspijeva se približiti slojevitim atmosferskim remek-djelima predložaka.
Poglavito vezivni okvir, smješten na groblje ornamentiranih secesijski riješenih ženskih skulptura pastelnih boja (koje evociraju stalan i prepoznatljiv Poeov motiv smrti prekrasne žene kao ultimativnu formu estetskog morbiditeta – Madeline, Ligeie, Rowene, Annabel Lee, Berenice, Morelle), koji prezentira konverzaciju između personificirane Smrti i antropomorfiziranoga gavrana (samog Poea), iznimno je mlak, banalan i općenito prekoloritno ublažen, čime potpuno promašuje bit tematiziranog. Nešto bolje od dvije posljednje (slabašna i amaterska Jama i njihalo te naglaskom na vizualno namjesto verbalno, promašena Maska crvene smrti), tri su prve priče. Uvodna, Pad kuće Usher, iako prezentirana iznenađujuće plošnom animacijom, namah uvodi u piščev svijet napučen zarobljenim osobnostima (u fizički prostor grobova, zidina dvoraca, tamnica ili jama, a zapravo vlastitih mentalno-podsvjesnih zatvora) poput kultnog hipersenzitivnog žalobnog Rodericka Ushera (koji svojim iznurenim psihičkim stanjem evocira srednjovjekovna dijaloška prenja oprečnih dualnosti Duše i Tijela).
Redateljeva sklonost stripovskoj estetici izražena je u Brecciom inspiriranom Izdajničkom srcu, crno-bijelim chiaroscuro kadrovima dajući direktan omaž njegovim prepoznatljivim i inovativnim stripovskim tehnikama. A jednako kao i u Crnom mačku, primjerice, Poe i u ovoj priči analizira pokvarenost i količinu odvratnosti ljudske duše pri nemotiviranom nanošenju zla, uz karakterističan motiv u kojem žrtva posthumno otkriva svog mučitelja (bilo nadrealnim postupkom, bilo svojevrsnom halucinacijom počinitelja koji se sam izdaje). Činjenice o slučaju gospodina Valdemara odabirom boja i vizualnom teksturom također prizivaju retro-štih a i ovdje se Poe, baš kao i u Mezmeričkom otkriću, bavi bolesnikom na umoru koji pod pseudoznanstvenim činom hipnoze prepričava umiranje i postmortem iskustva. Sve su priče pritom vođene i prepričane glasovima legendi horor-filma – od najvećih Christophera Leeja i Bele Lugosija preko Rogera Cormana i Juliana Sandsa, do suvremenog autora Guillerma del Tora. Pritom to postaje i najveća vrijednost Garcijina djela – inauguracija velikana žanra novim naraštajima kroz poeovski dekor, no za doživljaj prave čarolije, isti će se svakako morati okrenuti neiscrpnoj i neponovljivoj piščevoj imaginaciji u formi pisanoga teksta.
© Katarina Marić, FILMOVI.hr, 12. lipnja 2016.
