Breme Diorova naslijeđa i imena briljantno je uhvaćeno u najnovijem, tehnički debitantskom filmu i inače vrsnog fashion-dokumentarista Frédérica Tchenga (su-redatelj na naslovu Diana Vreeland: The Eye Has to Travel (2011) te montažer i producent na Valentino: The Last Emperor (2008) Matta Tyrnauera); iznimno pronicavom uratku koji kroz pedantan prikaz realizacije modne revije od početka do kraja, započeto dolaskom Rafa Simonsa na mjesto kreativnog direktora kuće (a koji je u međuvremenu istu, navodno zbog prevelike presije, napustio), i nehotično razotkriva pravo stanje stvari i prave (kao i lažne) junake. Transferiran iz minimalizmu i monokromatskoj estetici sklonoj kući Jill Sander u tradicionalno bremenito haute couture carstvo, kruti Simons uhodava se polako te Tchengova radoznala kamera briljira loveći male, nenamještene trenutke ljudskih emocija.
Jednako, naime, kako je R. J. Cutler u doksu Vogue – rujansko izdanje (The September Issue) kao pravu zvijezdu iz sjene časopisa otkrio frapantnu Grace Coddington namjesto kontroverzne spotlight-urednice Anne Wintour, jednako tako i Tcheng s poštovanjem uočava ekspertnost, umješnost, predanost i radišnost Diorovih zaposlenika – ljudi koji stoje iza senzacionalnih haljina s prestižnih modnih revija, a koje pred njegovim oštrim okom ne prolaze nezamijećeno. Nefleksibilni i neprilagodljivi Simons stalno pod pritiskom, s druge strane, nije ni pretjerano empatičan a niti simpatičan te je evidentno svojevrsno nerazumijevanje i manjak fluidnosti u komunikaciji između njega i radnika; također, Simonsov pomoćnik Pieter Mulier djeluje više kao da plošnom ljubaznošću figurira kao koordinator i spona između radnika i kreativnog direktora negoli istinski stručnjak neophodan na poslu.
Talentirani i pronicljivi redatelj tako donosi ujedno fluidan, živ, vibrantan, raskošan, pedantan, promišljen i slojevit film o samom kreativnom procesu iza stereotipnog glamura, garniran arhivskim snimkama Diora te čitanim bilješkama njegovih memoara, s kulminacijom u završnim kadrovima finaliziranog mukotrpnog rada kolektiva – senzacionalnoj avangardnoj kolekciji za jesen/zimu 2012/13, predstavljenoj na pariškom Tjednu visoke mode – spretnoj i umješnoj kombinaciji ženstvenog poratnog new looka Diorova naslijeđa i Simonsove kompleksne tehnike printa perpetualno fragmentiranih, dekonstruiranih i rekonfiguriranih slika Sterlinga Rubyja na tim istim opravama, kao svojevrsnog paradoksalnog statementa utopijskog svijeta bez granica ili hijerarhije.
Dokumentarac o Iris Apfel – poduzetnici i dizajnerici interijera, poznatijoj kao gerijatrijska starleta – nekonvencionalnoj doajenki stila, ili kiča – prenatrpane vizualne bujnosti i improviziranog asemblaž eklekticizma visoke mode i bižuterije s buvljaka, koja po osebujnosti staje uz bok drugim ikonama stila, poput primjerice tzv. modnog klauna – uvijek distinktivne, unikatne i ekscentrične Anne Piaggi, pruža omaž subjektivnoj mitologiji te gotovo stoljeće mlade celebrity, samoaktualizirane kroz vlastitu javnu osobu. Trademark predimenzioniranih naočala te mješavine odjeće egzotičnih printeva i gomile nakita gotovo na rubu apsurda, groteske i opsesije, redatelj Maysles bilježi ne namećući se te prateći Iris strpljivo, malo po malo je razotkrivajući kako bi u konačnici pružio intimni portret osobe, a ne samo otkačene starice kakva je na površini (poglavito rječit i uspio dio nadopunjujući je odnos Iris sa suprugom, odnosno njihov stambeni prostor prepun igračaka, iako par nikad nije imao djece).
© Katarina Marić, FILMOVI.hr, 12. lipnja 2016.
