Uparivanje muških likova, često suprotstavljenih karakternih i svjetonazorskih tendencija, te njihovo smještanje u središte radnje u kojoj se prati razvoj njihova odnosa, javlja se zarana u komercijalnoj kinematografiji. Taj filmski topos je tijekom dvadesetog stoljeća doživljavao različite preinake, ali je do danas ostao vrlo prisutan. Prijelomna točka u njegovu poimanju bile su sedamdesete godine, kad se našao pod povećalom feminističkih kritičarki i kritičara koji su u razvoju muško-muškoga prijateljstva vidjeli strukturiranje specifičnih obrazaca patrijarhalne kulture. Naglasak je na muškom povezivanju, prijateljstvu i razvoju iz kojeg su žene isključene i često postavljene na margine priče. Predstavljaju predmete muškoga interesa, objekte koji služe razvoju ljubavne priče i romantičnoga tona filma ili su nagrada koja je junaku/junacima zajamčena ako poraze destruktivne društvene sile te pomognu da se moralno-etički poredak održi. Time su protagonistice bile lišene mogućnosti odlučivanja, djelovanja te nisu imale utjecaja na razvoj narativne progresije.
Buddy-buddy odnos, međutim, revitalizaciju i najveću popularnost doživljava upravo osamdesetih godina prošloga stoljeća, kada mu je često pridodavana i rasna dimenzija. Muški par često su sačinjavali bijelac i Afroamerikanac različitih karakternih osobina, koji moraju održati društveni red tako što onemoguće negativce u njihovim pogubnim ciljevima. Obično se smatra da je spomenuto desetljeće zlatno doba akcijskoga filma, a razmatrana formula bila je više nego prijemčiva iz dvaju razloga. Odnos dvaju muškaraca je zbog njihovih suprotstavljenih pogleda na svijet i ponašanja često bio izvor brojnih humornih elemenata, koje je mainstream američka kinematografija izrazito voljela u narcističkom desetljeću koje je iznad svega cijenilo užitak i sreću. Naglasak na muškarcima koji spašavaju svijet te ženama koje su objekti njihova interesa također je išao ukorak s reinstalacijom tradicionalnih društvenih vrijednosti, što je bilo bitno obilježje reganovske konzervativne ere i američke duhovne obnove. Zanimljivo je da je sredinom toga desetljeća Eve Kosofsky Sedgwick objavila svoju znamenitu studiju Between Men: English Literature and Male Homosocial Desire (1985), koja je ponudila utjecajan metodološki okvir za proučavanje muško-muških odnosa u književnosti, što je svoju intrigantnu primjenu pronašlo i u kontekstu buddy-buddy filmova, u kojima su odnosi među dvojicom muškaraca često homo-socijalno intonirani.
Shane Black je upravo krajem osamdesetih godina pokrenuo revitaliziranu buddy-buddy formulu i time upisao svoje ime u povijest komercijalne kinematografije. Naravno, riječ je o Smrtonosnom oružju (1987) Richarda Donnera, kojeg scenaristički potpisuje. U djelu dvojica policajaca – neobuzdani Martin Riggs (Mel Gibson) i smireni Roger Murtaugh (Danny Glover) – progone narko-bandu, no humorni akcenti izbijaju iz njihova napeta odnosa. Veliki uspjeh filma potaknuo je tri nastavka, na kojima Black nije radio, te cijeli trend sličnih filmova. Umri muški (Die Hard, 1988) Johna McTiernana također se koristi tom žanrovskom formulom u odnosu policajca Johna McClanea (Bruce Willis) i njegova afroameričkoga partnera Johna Powella (Reginald VelJohnson), s tim da je pravi buddy-buddy potencijal u tom serijalu iskorišten tek u Umri muški 3 (Die Hard with a Vengeance, 1995), koji također potpisuje McTiernan i u kojem je McClane uparen s Zeusom Carverom (Samuel L. Jackson). Black pak nikada nije postao osobito plodan scenarist, ali se formuli vraćao (Prljavi igraju prljavo Tonyja Scotta, 1991) pa tako i u dvama od triju filmova koje je režirao: Kiss, Kiss, Bang, Bang (2005) te recentnim Dobrim momcima (2016), dokazujući da otrcana formula može još uvijek funkcionirati ako znate kako joj udahnuti barem malo svježine. U prvome naslovu jedan od dvaju članova buddy-buddy tima je privatni detektiv homoseksualne orijentacije, što scenarij nije lišilo mačističke stereotipije. Dobri momci pak nastoje izgledati vrlo vintage tako što je radnja smještena u sedamdesete godine.
Redateljev tim čine dvojica istražitelja propalih karijera i životnih brodoloma. Jackson Healy (Rusell Crowe) je zapušteni iznuđivač koji djeluje na marginama društva te vodi izoliran život. Holland March (Ryan Gosling) propali je državni, a sada privatni detektiv, koji voli voditi raskošan život, što je signalizirano njegovim pedantnim stilom odijevanja i vilom u kojoj obitava. Posrijedi su dvije karakterno nespojive osobe koje će igrom slučaja biti primorane raditi zajedno na slučaju ubojstva porno glumice Misty Mountains (Murielle Telio), koje je, čini se, povezano s nestalom djevojkom Amelijom Kutner (Margaret Qualley). Odnos Healy-March tipičan je buddy-buddy odnos koji počiva na karakternim oprekama koje su podcrtane već fizičkim izgledom protagonista. Korpulentni Jackson ne vodi pretjerano brigu oko svoje zapuštene pojave te prihvaća život onako kako se ustaljeno odvija, a naspram njega Holland pretjerano pedantno stavlja naglasak na vlastiti izgled. Njihove se društvene i profesionalne pozadine također uvelike razlikuju kao i svjetonazori. Odnos im se podjednako razvija na temelju dijaloških duela, opasnih situacija u kojima se zatiču te bizarnih okolnosti na koje nemaju utjecaja.
Otvaranje filma je znakovito: dječak krade očev pornografski časopis iz spavaće sobe dok mu roditelji spavaju. Djevojka koju upravo gleda na duplerici za nekoliko će sekundi završiti mrtva u dvorištu njegove obiteljske kuće, što se čini kao obična automobilska nesreća. Ispostavit će se da je posrijedi porno glumica čija smrt potiče narativnu progresiju i konspirativan zaplet jer umiru svi koji su bili u doticaju s njezinim posljednjim filmom. Međutim, prolog sugerira da Dobri momci i nisu ništa drugo nego tinejdžerska fantazija redatelja/scenarista smještena u okružje pornografske industrije sedamdesetih godina, u kojoj su žene objekti fascinacije i/ili žrtve. Jedina je iznimka Amelijina majka Judith Kutner, visoko rangirana dužnosnica u američkom ministarstvu pravosuđa, koja pod krinkom borbe protiv pornografije štiti kapitalističke interese automobilske industrije. Svoje nakane brani desničarskom retorikom zaštite istinskih američkih vrijednosti i duha. Nažalost, taj je lik toliko karikiran i nerazrađen, što je dodatno naglašeno gotovo negledljivom manirističkom glumom Kim Basinger, da je u potpunosti nezanimljiv te nenamjerno parodičan. Pritom lik Marchove kćeri Holly (Angourie Rice) krade film svojim moralnim prodikama Jacksonu te nastojanju da nadobudno pomogne u istrazi svom samohranom ocu. Neortodoksna obiteljska situacija te nekonvencionalni principi odgoja najoriginalniji su segment djela.
Dobri momci imaju banalnu i nesuvislu priču, koja očito nije Blacku od primarne važnosti jer naglasak želi staviti na humorne akcente koji izbijaju iz odnosa dvojice muškaraca te nostalgičnog evociranja atmosfere osamdesetih godina. Uzavreli i zagađeni Los Angeles, s nebrojenim prometnim čepovima i zagasito žutim smogom na horizontu izvrsno je dočaran, no iznim toga, u djelu je malo toga originalno. Film želi ostaviti dojam da se poigrava žanrovskim klišejima, no zapravo ih slijedi tako što se čvrsto drži ustaljene formule: red karakternih sukoba, red akcijskih prizora, red bizarno-humornih situacija, što je lišeno svježine, jer imate neprestani osjećaj da ste sve to već negdje vidjeli i čuli, i fabularne koherencije. Gledanje Dobrih momaka nalik je pronalasku zaboravljena i pljesniva komada sira u frižideru, kojem je prije godinu dana istekao rok trajanja. Cjelina miriše na osamdesete, iako je radnja smještena u sedamdesete. To bi vrlo jednostavno moglo biti Smrtonosno oružje ukostimirano u konfekciju koja je bila u modi desetak godina prije nego što su Riggs i Murtaugh haračili ulicama Los Angelesa.
© Dejan Durić, FILMOVI.hr, 8. lipnja 2016.
