Vrhunac hrvatske dokumentaristike

Specijalni vlakovi, r. Krsto Papić

• 
  
  Dokumentarni film Specijalni vlakovi (1971) zaokružuje izvanredno kreativno razdoblje u dokumentarističkom opusu Krste Papića, razdoblje koje u kvalitativnom smislu redatelj na žalost, usprkos nekoliko zanimljivih dokumentaraca iz sedamdesetih i osamdesetih, više nikada nije uspio ponoviti. Tim se filmom Papić vraća temi emigracije, temi kojom se sustavno bavio analizirajući tragičan sociopolitički fenomen odlaska iz različitih perspektiva, istovremeno usavršavajući vlastiti autorski prosede. Tema ekonomske emigracije provlači se kroz Papićeve dokumentarce – od prvijenca Halo, München (u kojem se ta tema promatra kroz prizmu onih koji ostaju ili se vraćaju), preko filmova Nek se čuje i naš glas (gdje važan dio zauzima pokušaj radioamatera da putem radio-valova komunicira s onima koji su otišli ili namjeravaju otići, npr. u sceni u kojoj radijski voditelji uče sunarodnjake njemačkom jeziku) i Čvor (u kojem se bavi ljudima u prolasku, uzimajući kao temu vinkovački željeznički kolodvor i tranzitne sudbine njegovih putnika), sve do Specijalnih vlakova u kojem bavljenje tom opsesivnom tematikom doživljava vrhunac.
  
  Budući da je i sam redatelj kao mladić emigrirao iz Crne Gore u Zagreb kako bi pokušao ostvariti vlastite ambicije i snove, možemo pretpostaviti da Papić osjeća i prepoznaje iste simptome te se radi o vrlo osobnom pitanju, što se odrazilo autentičnošću snimljenih filmova i emocijom koja organski izvire iz autorovog životnog iskustva. Papić je navedenim filmovima uspio dokumentirati ne samo odlazak u nepoznato u potrazi za boljim životom nego i emocionalnu, socijalnu i političku kompleksnost emigracije, izmještenosti, samoće i otuđenja koje donosi napuštanje zavičaja. Papićev film uspijeva povezati dva formalno-tehnički različita fenomena – emigraciju i egzil, pokazujući kako su ekonomski emigranti zapravo prisiljeni napustiti zemlju u kojoj su rođeni ili kako to jedan od protagonista dirljivo kazuje: „Ja sam Jugoslaven i ja ću Jugoslaviju voljeti ma kakva ona bila. Ja idem u Njemačku zaraditi (za život). Ja ne idem samo tako.“ Krsto Papić Specijalnim vlakovima pokazuje kako uistinu nema velike razlike između emocionalnog stanja ljudi koji odlaze iz ekonomskih razloga i ljudi koji odlaze iz političkih razloga ili u pokušaju da spase vlastiti život. Odlazak iz rodne zemlje otrgnut će ljudska bića od onoga što im pruža tradicija, jezik, obitelj i nepovratno promijeniti njihovu psihografiju.
  
  Specijalni vlakovi pripadaju onoj rijetkoj vrsti umjetničkog djela koje nadrasta medij u kojem je nastao, istovremeno dajući najbolje što je taj medij sposoban ostvariti. Čitav je film u biti golema i strašna metafora čiji prizori u gledateljevoj svijesti zazivaju sjećanja na Drugi svjetski rat odnosno operaciju konačnog rješenja čiji je stravični motiv bio upravo vlak koji klopoće po željezničkim prugama diljem Europe, vlak koji je omogućio da se milijuni Židova, Roma, Slavena i antifašista transportiraju u koncentracijske logore na istoku. Već sam naslov filma evocira perfidno eufemističku birokratsku terminologiju korištenu u provedbi najvećeg zločina u europskoj povijesti. Papić distanciranim režijskim pristupom, naizgled bez ikakve namjere, povlači paralelu između žrtava Holokausta koje su (prije smrti, u plinskim komorama ili radnim logorima) nacističkoj Njemačkoj poslužile kao neiscrpan izvor robovske radne snage i jugoslavenskih gastarbajtera koji odlaze trbuhom za kruhom na rad u tu istu Njemačku, jedva četvrt stoljeća nakon krvavog rata u kojem su preci u filmu prikazanih ljudi – njemačke medicinske ekipe i jugoslavenskih radnika – međusobno ratovali.
  
  Specijalni vlakovi izvanredan su primjer onoga što je Danilo Kiš nazvao „milost uobličenja“. U tom se umjetničkom remek-djelu sadržaj i forma u potpunosti i s lakoćom isprepliću te postaju neodvojivi. Papić je Specijalne vlakove i Malu seosku priredbu snimio iste godine. I dok je drugi od navedenih filmova rađen u boji, sa sigurnošću možemo zaključiti da je prvi namjerno sniman u crno-bijeloj tehnici kako bi potencirao paralele sa, u gledateljevu svijest urezanim, snimkama Holokausta. Na prvi pogled film Specijalni vlakovi pripada čisto i precizno izvedenom opservacijskom dokumentarcu par excellence no kada se materijal i maestralan način na koji ga Papić uobličava, promatra u kontekstu Drugoga svjetskog rata te u socijalno-političkom kontekstu prve polovine sedamdesetih kada je film snimljen, scene u kojima njemački liječnički tim hladno i distancirano analizira zdravlje ljudskih resursa (kako bi u Njemačku otišli samo oni najsposobniji za rad) gledatelj je prisiljen prisjetiti se mengeleovskog tretmana logoraša čiji je robovski rad omogućio da njemačka ratna mašinerija funkcionira. No sve navedeno ne bi ovako razorno-kritički djelovalo u slučaju da je redatelj temi pristupio na didaktičan i utilitaran način. Papić je svjestan metaforičkog potencijala imanentnog onome što snima i upravo suzdržanošću i autentičnošću dopušta gledatelju da sam izvlači zaključke. Film Specijalni vlakovi, zahvaljujući Papićevom suzdržanom režijskom pristupu, postaje univerzalno i bezvremensko remek-djelo i s pravom se smatra vrhuncem hrvatske dokumentaristike, a vjerojatno i jednim od najboljih filmova u povijesti hrvatske kinematografije.
  
  © Nikola Strašek, FILMOVI.hr, 1. lipnja 2016.

Piše:

Nikola
Strašek