Treći u nizu filmova o neobično malenom a mudrom afričkom dječaku Kirikouu (prva dva govorila su o njegovim dogodovštinama s čarobnicom (Kirikou et la sorcière, 1998) odnosno divljim zvijerima (Kirikou et les bêtes sauvages, 2005)), ovaj put ga predstavlja dok svojom poznatom snalažljivošću i inteligencijom pomaže suseljanima (ženama i muškarcima, kako upućuje i naslov) u rješavanju svakodnevnih problema. Pritom se redatelj Michel Ocelot obilato oslanja upravo na lokalnu narodnu predaju fantastičnog plemenskog folklora, kroz to prezentirajući i dvije najvažnije komponente u svom djelu – prva je aspekt pripovjednog, i to ne samo narativne umješnosti u vođenju pet crtica iz Kirikouova života, nego poglavito štovanja usmene predaje u smislu čudesnosti samih priča (cuento milagro) kao onih koje imaju iscjeliteljska svojstva; drugi je pak aspekt vizualnog, snažno utemeljenog na slikarskom naslijeđu prošlosti. I dok pri prvom Ocelot naglasak stavlja upravo na pripovjedače – kako onog okvirnog koji prenosi i priča radnju, tako još i više na lik lutajuće vagantice pripovjedačice iz četvrte priče; tipične afričke griote, simbola bezvremenske proročice, One koja zna (la que sabe), cantadore ili curandere mnogih tradicija – riznice prošlosti (koju njeguje) i budućnosti (na koju priprema slušače), koja živi unatrag i unaprijed u vremenu, baratajući suvereno obim svjetovima – racionalnim i mitskim, čuvarice ljekovitog drevnog – legendi, mitova i rituala; jednako tako ovaj zanimljivi redatelj prezentira i snažno i pamtljivo vizualno, jednostavnih i rigidnih čistih linija, upečatljivih boja i stilističko-dekorativnih rješenja.
Evidentno fasciniran plošnim oblicima te posljedično nadahnut kako starogrčkim crveno-crnim figurama na vazama, jednako tako i kineskim kazalištem sjena odnosno siluetnim remek-djelima Lotte Reiniger; tu su i perspektive lišena dvodimenzionalna djela Aubreya Beardsleya, Hokusaijevi drvorezi i pejzaži te svakako uvijek fascinantni Kay Nielsen. Svime navedenim, Ocelot se prikazuje i kao vrstan narator i kao umješan i nadasve moralan ilustrator jedne drugačije, tople i živopisne kulture, podsjećajući odrasle i educirajući djecu o elementarnim humanim vrijednostima – pomaganja jednih drugima, otvorenosti duha na različitosti kultura, međugeneracijsku solidarnost, ali i važnost umjetnosti – glazbe, pjesme i plesa, te nadasve priča koje nas vraćaju u arhetipsko imaginarno zlatno doba, na mjesto gdje se događaju čuda, zamišljanja, nadahnuća i zacjeljivanja svih vrsta te koje nas navode na glorifikaciju vlastitih divljih sebstava, otvaranje unutarnjih djetinjih srdaca i opće jedinstvo.
© Katarina Marić, FILMOVI.hr, 29. svibnja 2016.
