Nakon što je prije nekoliko mjeseci negledljiv i skup spektakl Bogovi Egipta (Gods of Egypt) Alexa Proyasa (Vrana) prošao cijelu medijsku kalvariju zbog whitewashinga, Bryan Singer je u uvodnoj egipatskoj sekvenci X-Men: Apocalypse budno pazio da odabere glumce koji neće biti odveć bijeli za uloge drevnih Egipćana. Producenti Proyasova filma mogu se opravdavati da je medijska halabuka pokopala njihovo djelce na kinoblagajnama, ostavljajući ih u silnim financijskim gubicima, no bit će ipak da je pravi razlog jeziva kvaliteta samoga djela. Nakon bolnog iskustva kakvo nude Bogovi Egipta, kada u svega nekoliko mjeseci razmaka počnete gledati drugi spektakl koji se otvara u starom Egiptu, počnete strepiti u što ste se to uvukli jer gledateljski mazohizam kakav nudi Batman protiv Robina sasvim je dovoljan u jednoj godini.
Činjenica da je priču prekrajalo četvoro autora (Bryan Singer, Simon Kinberg, Michael Dougherty, Dan Harris) prije nego ju je scenaristički uspio razraditi Simon Kinberg (X-Men: Dani buduće prošlosti, Fantastična četvorka, Gospodin i gospođa Smith) ostavlja dojam da su se spomenuti silno namučili i iznojili dok nisu uspjeli skrojiti nešto što bi naoko moglo djelovati suvislo. Već s Danima buduće prošlosti shvatili smo da su producenti došli u slijepu ulicu pa su u nedostatku ideja odlučili spojiti staru i mladu, odnosno novu generaciju mutanata u fabularnoj kombinatorici koja je iz logičke perspektive izgledala suludo, no bila je zabavna i dinamična a nije joj nedostajalo niti šarma. Uostalom, unatoč štancanju dvaju serijala s nebrojenim nastavcima, ova je franšiza uvijek donekle uspijevala ostvariti zabavne i solidne filmove. S Apocalypse je Singer, koji je serijal započeo 2000. (X-Men), učinio puni krug jer je posrijedi priča koja nas dovodi u okrilje nastanka originalne postave mutanata. Čak je objašnjeno na koji je način profesor Charles Xavier (James McAvoy) ostao bez dragocjene mu kose pa se čini da je redatelj pazio na svaki detalj, ali je zbog toga previdio brojne veće omaške. Unatoč spomenutom punom krugu, Twentieth Century Fox ne odustaje od X-ova pa se čini da je na pomolu treći serijal podnaslovljen Novi mutanti. Kako stvari stoje, nastavci će se snimati kao na pokretnoj traci jer filmske koncerne jedino može zaustaviti doslovna apokalipsa.
Egipatsko otvaranje uvodi nas u kontekst priče, postavlja motivaciju i narativne okidače za njezin razvoj. Koliko ono drži vodu ili pak djeluje bizarno, ovisi o ukusu pojedinoga gledatelja. Nakon toga se radnja premješta u osamdesete godine prošloga stoljeća te kao u Novoj generaciji (koja se odvijala šezdesetih) autori nostalgično nastoje evocirati atmosferu desetljeća, iako je u ovome slučaju ona puno slabije ostvarena nego kada su u pitanju bile šezdesete. Po uzoru na serijal o Jamesu Bondu te Cruiseovu Nemoguću misiju radnja tijekom prvih tridesetak minuta, da bi nas se upoznalo s prekobrojnim likovima i njihovim zamršenim odnosima, skače iz razdoblja u razdoblje te s lokacije na lokaciju. Egipat je bio tek početak: slijedi Istočna Njemačka, Xavierova škola u Sjedinjenim Državama, suvremeni Kairo, ruralna Poljska, a u jednom trenutku čak i Auschwitz pa se glumci muče sa stranim jezicima i naglascima jer je Singer iz samo njemu znanoga razloga odlučio tim prizorima dati dozu lokalnoga kolorita, a čime se u Hollywoodu inače nitko ne zamara jer je dobro da tamošnji prosječan kino-konzument uopće zna gdje se Poljska nalazi. Hank Mccoy (Nicholas Hoult), odnosno Beats pak sve više počinje nalikovati na Q-a iz Jamesa Bonda.
Apocalypse je, produkcijski gledano, pažljivo osmišljen i raskošan filmski spektakl, no vrlo traljavo pati od svih boljki koje inače uočavamo u takvoj vrsti proizvoda. Djelo traje predugačkih sto i četrdeset minuta iako je priča poprilično tanka i nema dovoljno fabularnoga štofa za toliku minutažu. Razvlačenjem se nastoji ostvariti pseudoepski zamah. Stoga i česte te dinamične izmjene lokacija i mnoštvo likova. Bazičnost priče nastoji se nadomjestiti osmišljanjem sve bombastičnijih akcijskih prizora ili atrakcija temeljenih na širokoj uporabi specijalnih efekata. Quicksilverovo (Evan Peters) spašavanje učenika iz Xavierove škole jedna je takva razvučena atrakcija čiji je cilj retardirati radnju. Magnetovo (Michael Fassbender) skupljanje svih znanih i neznanih metala ovoga planeta u završnoj trećini odaje morbidnu fascinaciju Hollywooda razornim uništenjima i mnogobrojnim žrtvama na koje su gledatelji već toliko navikli da više ništa ne može pobuditi njihove skrivene strahove. Spomenuti prizori također se previše oslanjaju na prekomjernu uporabu kompjuterske animacije te nisu osobito maštovito inscenirani pa djeluju rutinski odrađeno. Pojedini narativni rukavci, poput pojave pukovnika Williama Strykera (Josh Helam) sasvim su nepotrebni, kao i kratko te u ime atrakcije pojavljivanje Wolverinea (Hugh Jackman).
Zakrabuljeni negativac En Sabah Nur (Jason Isaacs), izvučen iz pretpotopnog doba, sveden je na niz patetičnih frazetina koje ponavlja tijekom cijeloga filma. Ostavlja dojam jednog od najnezanimljivijih zlotvora u serijalu, iako potencijalno nosi zanimljive ideje kroz potku o eliminiranju oružja za masovno uništenje, koja je ostala nerazrađena te svedena na puku dosjetku. X-Men: Apocalypse nekoherentno je ostvarenje u kojem je sve uvećano, no lišeno emocija i humanosti koja je bila prisutna u prijašnjim dijelovima serijala. Kada na kraju Raven/Mystique (Jennifer Lawrence) drži govor novoosnovanoj borbenoj jedinici X-ova, pojavljuju se zlokobni roboti koji napadno nalikuju na terminatore. S obzirom na sve nebulozne scenarističke eksperimente u komercijalnom filmu, možda nije pretjerano za očekivati da za nekoliko godina gledamo X-men protiv Terminatora.
© Dejan Durić, FILMOVI.hr, 20. svibnja 2016.
