Lorenzo Vigas vrlo zanimljivo u filmu Izdaleka, dobitniku Zlatnog lava u Veneciji, koristi široki format 2.66:1. Inače je funkcija tog formata da omogući veliku dubinu i oštrinu slike pa je prikladan za snimanje filmova koji dobrim dijelom počivaju na panoramskim prizorima i epskom zamahu, što su karakteristike koje se ne bi mogle dovesti u vezu s njegovim ostvarenjem. Izdaleka je komoran i klaustrofobičan film koji prikazuje zatvoren svijet dvaju protagonista. Jedan je pedesetogodišnji zubni tehničar Armando (Alfredo Castro) kojeg upoznajemo na početku djela dok slijedi u autobus mladića kojem potom nudi novac, očito za seksualne usluge. Sljedeći prizor odvija se u njegovu mračnom stanu gdje zahtijeva od mladića da skine majicu, spusti hlače i okrene mu leđa. Armando, naime, voli gledati i masturbirati, ali ne i stupati u interakciju s drugim, čime nas redatelj izravno uvodi u svijet psiholoških previranja i fiksacija lika. Njegov fetiš upućuje na tjelesnu i emocionalnu distanciranost.
Autoru nije cilj razvijati razvedenu psihološku studiju koja bi gledatelju razjasnila i podastrijela sve vidove motivacije, nego se od gledatelja vješto skrivaju bitni aspekti Armandove prošlosti, koje saznajemo tek u natruhama. Tijekom priče javljaju se dva susreta s njegovom sestrom, koja su klasno i egzistencijalno kontrapunktirana. Dobrostojeća sestra živi u buržujskom dijelu Caracasa, koji je suprotnost kaotičnoj, prenapučenoj i opasnoj četvrti u kojoj živi i radi Armando. Sestrin stan je svijetao, prozračan i prostran za razliku od mračnog, zbijenog i pretrpanog bratova. Prvi susret vezan je uz neprisutnu figuru oca, koji se ponovno vraća te daje naznake da brat, za razliku od sestre, nije spreman ili nije u mogućnosti razriješiti traumu iz prošlosti. Drugi susret sa sestrom odvija se na slavlju povodom njezina usvajanja djeteta, što je konačan dokaz da se ona okrenula budućnosti za razliku od Armanda za kojega živjeti u sadašnjosti, očito znači živjeti u prošlosti koju neprestano ponavlja kroz nerealizirana susrete s mladićima. Njegovo sporadično praćenje oca gledatelju neće bitno razjasniti narav prošle traume, s jedne strane stoga što Vigas ne želi upasti u jeftini psihologizam, a s druge strane nedorečenost upućuje na činjenicu da protagonist ne želi osvijestiti, odnosno verbalizirati svoju traumu, što je prvi korak na putu da je razriješi.
Nakon što smo upoznati s privatnim i javnim aspektima prvoga protagonista, u priču se uvodi i drugi bitan sudionik – sedamnaestogodišnji Elder (Luis Silva), mladić iz razorene obitelji, čiji je nasilni otac u zatvoru jer je bezrazložno ubio njegova prijatelja. Elder je postao dijete ulice koje preživljava od rada u automehaničarskoj radionici i sitnih razbojstava. Prvi susret Armanda te maskulinog i homofobnog Eldera završava nasilno, no stariji muškarac ne odustaje olako od mračnog predmeta svoje žudnje pa se s vremenom između njih uspijeva razviti složena interakcija, posebice nakon što se Armando počne brinuti o pretučenom mladiću. Njihov je odnos bitno usmjeren traumama iz prošlosti koje se manifestiraju u figurama neprisutnih očeva. Prizor slavlja u sestrinu domu ponovljen je u prizoru rođendanskoga slavlja u kojem Elder dovodi Armanda na upoznavanje s vlastitom obitelji. Navedeno će kulminirati mladićevim pijanim nastojanjem, kad inhibicije pokleknu, da stupi u fizičku interakciju s njim, što ujedno naznačuje i razvoj njegovih osjećaja prema zaštitniku.
Kako sam ranije naznačio, široki format slike prikladan je za panoramske i dubinske kadrove zbog mogućnosti oštrine i prostornosti koje nudi. Vigas pak naglasak stavlja na planove lika. Škrti dijalozi pružaju mu mogućnost da nas tek uvede u konture ponašanja i promišljanja protagonista – Armandova u zatvorenost i nepovjerljivost te Elderovu grubost i nedostatak manira, jer se mnogo toga u njihovu odnosu ne može izreći. Upravo vizualni segment služi za psihologizaciju, što je postignuto izvrsnom fotografijom Sergia Armstronga te preciznom uporabom boja tamnijih nijansi. Planovi lika naglasak stavljaju na ekspresivnost lica glumaca pa redatelj vrlo pažljivo putem vanjskih vizualnih znakova prikazuje osobe koje na površinskoj razini manje-više djeluju stabilno, no iznutra se lome. U djelu je zamjetna i redukcija dubinskoga kadra, što bi bilo za očekivati s obzirom na format. Kada je naglasak na licima protagonista – bilo da je posrijedi statičan ili dinamičan kadar – pozadina je često u mekom fokusu. Upućuje se gledatelja da protagonisti, napose Armando, živi u zatvorenom svijetu vlastite psihe iz kojega nema vidljivoga izlaza te je isključivo usmjeren na slijeđenje svojih opsesija. U kontekstu dvojice muškaraca stoga je naglasak više stavljen na neverbalnu komunikaciju, koja se napose odvija pogledima.
Armandov stan i grad također sugeriraju skučenost. Elder pronalazi zaključan sef u njegovu ormaru koji nastoji obiti, što znakovito upućuje na pokušaj dešifriranja, interpretiranja samog Armanda koji se opire tim nastojanjima te se nikada neće uspjeti otvoriti drugome. Grad je također prikazan kao kaotičan i zatvoren mikrokozmos koji počinje sugerirati lomljenje individualne svijesti. Uporaba glazbe u djelu je znakovito reducirana, a umjesto toga se obilato koriste zvukovi i šumovi, napose oni koji upućuju na kaotičnu narav urbanog okruženja: prometala, nadvikivanja, žagor, što je u kontrastu s bestrasnim uređenjem stana. Zatvorenost gradskog prostora istaknuta je implicitno naznačenim, no dubinskim klasnim prijeporima: protagonist redovito za svoje voajerističke susrete bira mladiće niže klasne pripadnosti jer ih čini ovisnima o novcu te time dobiva osjećaj moći. Međutim, on je više vezan, čini se, uz odnos s ocem – poslovnim čovjekom, nego samom klasnom problematikom.
Zatvorenost sugerira i razrješenje priče: dvojica muškaraca uspijevaju seksualno konzumirati odnos tek nakon što Elder ubija Armandova oca, dakle nakon što je veliki kastrator uništen, premda taj prizor više nalikuje silovanju, nego činu koji uključuje ljudske osjećaje. Nakon toga slijedi obrat: jutro nakon čina već počinje nalikovati na tradicionalni suživot dvoje ljudi koji žive u nekoj vrsti ljubavnog odnosa, no sada Armando preuzima ulogu kastratora te se rješava Eldera. Vigasovo seciranje razvoja odnosa precizno je i studiozno. Likove ne povezuje empatija i duboko proživljeni osjećaji, nego fiksacije: Armando je za Eldera izmještena očinska figura, a Armando putem Eldera proživljava nerealiziran odnos s ocem. Stoga naslov podcrtava inače neprestano prisutnu ambivalenciju u djelu: upućuje na voajerističko promatranje, ali i nemogućnost zbližavanja koja se manifestira u izbegavanju dodira.
Izdaleka je spora i pedantna, dvostruka psihološka studija koja metodično prekapa po nesvjesnom svojih protagonista.
© Dejan Durić, FILMOVI.hr, 17. svibnja 2016.
