U jednom kadru

Sirene i krikovi, red. Ivan Perić

• 
  
  Godine 2015. hrvatska je kinematografija dobila svoj prvi dugometražni igrani film snimljen u jednom kadru. Autor tog povijesnog čina splitski je sineast Ivan Perić (1984) koji je prethodno realizirao već tri cjelovečernja igrana filma koja, doduše, nisu privukla mnogo pažnje. Posrijedi su mjuzikl Romeo i Julio (2009), apokaliptično distopijska drama Mjesto na kojem je umro posljednji čovjek (2010) i crnohumorna komedija Sveci (2014). Nastao u nezavisnoj produkciji neprofitne udruge Dream Division koju vodi sam Perić i pod čijim okriljem marljivo snima i uspjele turističko-promidžbene filmove, Sirene i krikovi ponovno je distopijska pripovijest, smještena u neodređenu, po svoj prilici blisku budućnost, u grad na obali mora čijim je žiteljima prvo i jedino na pameti napustiti ga. Sva se radnja zbiva noću, uglavnom na ulicama, a protagonisti su mahom sitni kriminalci, preprodavači, prekupci ukradene robe niske vrijednosti, odnosno prilično očajni i beznadni pojedinci prisiljeni na taj način snalaziti se u općem društvenom rasulu. Mada neimenovano, poprište događaja je Split, koji razmjerno lako prepoznajemo po arhitekturi – dobar dio radnje odvija se u Staroj jezgri grada, Getu – a najvjerojatnije silom prilika, nedvojbeno je identificiran oznakama na registracijskim pločicama automobila koje filmska ekipa, pogonjena niskim proračunom, nije mogla ukloniti iz vidokruga kamere.
  
  Pripovijest, ako je tako možemo nazvati, tanka je vlas zbivanja koja prate naizgled neusmjereno, nervozno smucanje gradom središnjeg protagonista Tina (zanimljivom ga mješavinom lakonskog i usredotočenog glumi Tino Bandini) pri čemu nailazimo na ponešto drugih likova koji se kakvom sitnom smicalicom nastoje domoći nešto novaca. Svi su uznemireni, napeti, uzbuđeni, a opet nekako polurezignirano svikli s nesigurnošću, neizvjesnošću, nestalnošću bivstvovanja pod neodređenom stalnom egzistencijalnom prijetnjom, u zbilji po svoj prilici lišenoj onoga što podrazumijevamo pod pojmom uobičajenog građanskog života. Jedini razabirljiviji kažiputi radnje i vladajućih društvenih okolnosti su motiv leša koji svi traže ne bi li mu iz džepova izvadili novac, a iz usta zlatne zube te škrto dozirana naznaka nekog vrhovnog opresivnog državnog ili gradskog aparata, zvanog KPS, odnosno Kontrolna popravna služba koja nastoji nadzirati stanovništvo, no ne doima se kao da mu to posve ide od ruke; i ona sama u stanju je raspada.
  
  Očito ostvarene uz mala financijska sredstva, Sirene i krikovi svijet sutrašnjice uspješno i sugestivno predočavaju gotovo bez ikakvih kostimografskih, scenografsko-rekvizitnih ili maskersko-šminkerskih budućnosnih intervencija. U tom odsječku, sve što je ispred kamere, dijelom je prepoznatljive današnjice kakva jest; apokaliptično je ozračje vješto dočarano sadržajno fabularnim postupcima, koliko god oni bili skromni, a jedan od jednostavnih čimbenika očuđenja mjestimično je uvođenje usputnih plesnih i sviračkih točaka. Pritom dodatnu čar donosi upravo nedostatak vidljivih elemenata futurizma, jer zbog toga što sve izgleda kao da se događa danas, gledatelj cjelinu ne doživljava kao posvemašnju maštariju nego djelomično i kao prijeteću mogućnost sadašnjice.
  
  Svojevrsna nejasnoća priče načelno nije vrlina, no u cjelokupnom kontekstu i ona pridonosi oblikovanju prikaza klime kolektivne psihoze i općeg rasapa u kojoj nema čvrstih oslonaca ni optimističnih ciljeva, u kojoj je malo kome išta dovoljno jasno, u kojoj je malo što pouzdano i stabilno. Nelagodan ugođaj duhovne stiješnjenosti i anksioznosti upečatljivo buja i kao posljedica neprestane oskudice svjetla, boje i vizualno čitkog kadriranja likova, počesto snimanih s leđa, kao i (u prvom dijelu filma) stalnim, paranoidno uznemirenim kretanjem likova i kamere uskim uličicama labirintski bezizlaznog Geta, ograđenima nepopustljivim čvrstim, visokim, kamenim zidovima kuća. Specifičnoj izglobljenosti, moglo bi se reći, pridonose i neprofesijske, drvenaste izvedbe glumačke postave sastavljene mahom od naturščika i amatera.
  
  Suvislo realizirati čitav igrani film koji se zbiva u eksterijerima živoga grada, na vrludavoj trasi dugačkoj, saznajemo iz popratnih materijala, više od četiri kilometra, u jednom sedamdesetosam minutnom, dinamičnom kadru, nesvakidašnji je pothvat koji sam po sebi zavrjeđuje poštovanje. No možda ne veće od suvisle realizacije bilo kojeg dugometražnog filma ili ostvarenja nekog drugog formalno-konceptualnog zadatka kao što bi bio snimiti film u dva, deset, sto, tisuću ili tristoosamdesetdva kadra ili, primjerice, snimiti film u kojem neće biti nijedne boje osim crvene i plave.
  
  Prvo je i najvažnije pitanje je li posrijedi formalni postupak koji najbolje izražava sadržaj, odnosno koji se s njime skladno podupire. Jer zapravo je malo vjerojatno da će prosječan gledatelj, pripadnik takozvane obične publike, mariti ili primijetiti da u filmu nema nijednog reza, ukoliko mu se na to posebno ne svrati pažnja. No hoće li taj postupak na takvog gledatelja djelovati emocionalno, podsvjesno? Sirene i krikove možemo zamisliti i kao film koji standardnim raskadriranjem ne bi izgubio mnogo, ali njegova izvedba u jednom kadru ipak ga obogaćuje tonom klaustrofobije i urgentnosti koji možda i presudno osnažuje dojam onoga što je Perić namjerio dočarati.
  
  © Janko Heidl, FILMOVI.hr, 12. svibnja 2016.

Piše:

Janko
Heidl