Godina 2012. u svijetu filma bila je definitivno godina Snjeguljice; snimljena su naime čak tri naslova o toj popularnoj junakinji bajki – bolivudizirana Snjeguljica (Mirror Mirror) indijskog redatelja Tarsema Singha – u formi fantastične kids-friendly komedije, vizualno elaborirane estetike (Lily Collins vs. Julia Roberts), potom španjolska melankolično emotivna, flamencom i borbama s bikovima injektirana Snjeguljica (Blancanieves) Pabla Bergera – u crno-bijeloj nijemoj art-formi (Macarena García vs. Maribel Verdú) te konačno evokativna gotska Snjeguljica i lovac (Snow White and the Huntsman) Ruperta Sandersa – bremenita psihologizacijama i reinterpretacijama poznatih knjiških likova (Kristen Stewart vs. Charlize Theron), a čiji je nastavak Lovac i ledena kraljica hibrid prequela i sequela istovremeno. Neobično strukturiran (polusatni prolog, ujedno prequel zbivanjima iz prošlog filma, slijedi sequel rečenoj Snjeguljici i lovcu) no beznadno kompromitiran i izgubljen pri takvom balansiranju između čak dviju prošlosti (one aktualnog i one prethodnog naslova) i sadašnjosti – ostaje paradoksalno razvodnjen i razvučen prenatrpavanjem i naguravanjem velikog broja događaja a s posljedicom neostvarenog emotivnog impakta (ujedno zbog isuvišnog oslanjanja na CGI u prepričavanju priče), koristeći trope predšasnika (pritom izbacivši Snjeguljicu i koncentrirajući se na druge likove; ujedno njegovu znakovitu mračnost zamijenivši laganijim, svjetlijim tonovima) no evidentno kaskajući za njim.
Osim elementarnog udovoljavanja komercijalnim zahtjevima visokobudžetne franšize, nema drugog opravdanja za realizaciju ovog projekta, besramnog patchworka mnogih viđenih naslova – od Igre prijestolja (motiva novačenja i obučavanja hordi djece kako bi postali kraljičini ratnici-lovci, baš poput onih na Zidu) preko Gospodara prstenova (brojna magična bića, quest-putovanje ljudi i patuljaka, zli entitet zarobljen u zrcalu kao evokacija Prstena) do Frozena (u liku same ledene kraljice koja dodirom i erupcijom snažnih emocija kreira led, baš poput Else, a evocira i narnijsku Ledenu vješticu) i Maleficent (zbog opće atmosfere i motiva nesretne ljubavi koja dovodi do izobličenja inicijalno blagog karaktera).
Baš kao što istoimena nordijska boginja ljubavi Freya seidhr-magijom postaje sokolica, tako se i ova filmska po želji vještičjim moćima transformira u špijunsku sovu; ona je ujedno i Frigg, zaštitnica braka i majčinstva koji su joj nasilno oduzeti a Emily Blunt uvjerljivo odražava njenu krhku ranjivost enormne tuge, čineći je pomalo katatoničnom tragičnom figurom. Jednako i druga (ujedno jedina istinska) negativka filma – zla kraljica Ravenna Charlize Theron iako pomalo preekspresivna, superbna je u izvedbi; Chris Hemsworth svoj bazno dvodimenzionalni lik maskulinog ideala prezentira, iako poprilično plošno, uz dozu errolflynnovskog šarma, dok se Jessica Chastain čini minimalno involvirana (šteta da više prostora nije dobio upečatljivi i zanimljivi televizijski Merlin – Colin Morgan). Sve u svemu, riječ je o – za ljubitelje epskog fantasyja, gledljivom no nažalost intra-vrijednosno neambicioznom naslovu, posebno zanimljivom zbog spektakularnih minucioznih kostima legendarne Colleen Atwood.
© Katarina Marić, FILMOVI.hr, 2. svibnja 2016.
