Kritičko propitkivanje društva

Nek se čuje i naš glas i Mala seoska priredba, r. Krsto Papić

• 
  
  Dokumentarci Nek se čuje i naš glas (1971) i Mala seoska priredba (1971) nastali su nakon pauze tijekom koje je Papić snimio dugometražni igrani film Lisice (1969), film u kojem je talent i režijsko majstorstvo pokazano u kratkim dokumentarcima transponirao u sferu igranog filma, snimivši po scenariju nastalom u suradnji s velikim književnikom Mirkom Kovačem jedan od najboljih igranih filmova u povijesti hrvatske kinematografije. Tako se s prijelaza šezdesetih na sedamdesete godine 20. stoljeća Krsto Papić sa tri kratka dokumentarca (Halo München, Kad te moja čakija ubode i Čvor) i jednim dugometražnim igranim filmom prometnuo u predvodnika tzv. hrvatskog autorskog filma i jednog od najuzbudljivijih redatelja nadolazeće generacije kojoj su, između ostalih, pripadali Babaja, Berković i Vrdoljak.
  
  Nakon Lisica Papić se vraća dokumentarnoj formi i 1971. godine, godine hrvatskog proljeća, snima dva izvrsna dokumentarca kojima nastavlja kritičko propitkivanje ondašnjeg socijalističkog društva. I u tim se dokumentarcima Papić vraća ruralnoj sredini i društveno angažiranim temama samo što Dalmatinsku Zagoru, Bosnu i Slavoniju iz filmova Halo München, Kad te moja čakija ubode i Čvor zamjenjuje sjeverozapadna Hrvatska odnosno Hrvatsko Zagorje, Podravina i Međimurje. Nek se čuje i naš glas i Mala seoska priredba, snimljeni iste godine, predstavljaju dalji Papićev iskorak i brušenje stilskih i tematskih odrednica koje odlikuju njegov dotadašnji dokumentarni rad i koje se, kao što pokazuje film Lisice, počinju prelijevati i u igrana ostvarenja. Okrenuvši se nakon prva dva igrana filma (epizode Čekati iz omnibusa Ključ te samostalnog debija Iluzija) od urbanih prema ruralnim temama Papić je snimajući kratke dokumentarce izgradio vlastitu poetiku te sazrio kao redatelj i autor. Iz današnje perspektive postaje jasno kako su dokumentarci snimljeni prije Lisica ključno informirali Papićev autorski svjetonazor i stil.
  
  Nek se čuje i naš glas prvi je Papićev dokumentarac u boji i on je ovu promjenu s lakoćom inkorporirao u svoj stilski arsenal. Film se bavi ilegalnim amaterskim-radio stanicama koje su se u to vrijeme proširile sjeverozapadnom Hrvatskom, prijeteći medijskom monopolu državno kontroliranih sredstava masovne komunikacije. Papić toj škakljivoj temi pristupa s karakterističnom ironijom, suprotstavljajući šaroliki, duhoviti i originalan sadržaj koji emitiraju ilegalne radio-stanice te ljude koji taj sadržaj stvaraju i slušaju s bezličnim, blijedim komunističkim cenzorom koji upozorava na njihovu potencijalnu subverzivnost i štetno djelovanje. No budući da se pred gledateljem od početka redaju živopisni radio-amateri i amaterski radijski voditelji čiji je program pun pjesme, šala i autentičnih likova koji žele progovoriti o vlastitim životima i svijetu u kojem žive, scene u kojima bezlični partijski aparatčik pokušava objasniti njihovu štetnost postaju smiješne i razotkrivaju sav apsurd cenzure.
  
  Nek se čuje i naš glas pripada opservacijskom dokumentarnom filmu kojim Krsto Papić svojom karakterističnom ironijom i distancom uspijeva neuralgičnu točku i aktualni problem ondašnjeg socijalističkog društva prezentirati u vedrom i duhovitom tonu, naoko ne zauzimajući stranu, iako samim rasporedom snimljene građe, njezinim sadržajem te oprekom između raspjevanih voditelja i sumornog cenzora ovu škakljivu i potencijalno opasnu temu na zaigran i humoran način pretvoriti u vrijedan dokument vremena, izbjegavši puku dnevnopolitičku angažiranost i stvorivši film univerzalne vrijednosti u čijem je centru također univerzalna tema slobode govora. S obzirom na političke događaje koji su se odvijali na širem društvenom planu u vrijeme nastanka ovog filma, današnjem se gledatelju ponekad čini nevjerojatnim što je sve Papić uspio provući ispod cenzorskog radara. Ipak, i suvremeni gledatelj osjetit će nelagodu gledajući sekvencu u kojoj Papić pokazuje prostorije u kojima se nalazi zaplijenjena oprema. Iako raspjevan, zaigran i duhovit, kratki dokumentarac Nek se čuje i naš glas uspijeva prenijeti opasnu atmosferu državne kontrole i njenog zadiranja u slobodu govora.
  
  I dok radijski entuzijasti u filmu ne daju izjave za kameru nego Papić majstorski montažno izlaže njihovu priču koristeći se dijelovima programa i opservacijom njihovog rada, predstavnik vlasti, aparatčik s naočalama, obraća se kameri a samim time i gledatelju te njegove riječi postaju propovijed i prazna demagogija. Tek na kraju filma, nakon prikaza zaplijenjene opreme, Papić pred kameru dovodi jednog od radio-amatera koji iskreno objašnjava zašto se bavi tom djelatnošću, zaključujući naivno kako se radi o njegovom velikom hobiju. Nakon te izjave koju Papić smješta na sam kraj filma, gledatelju postaje potpuno jasno kako radio-amateri i njihove ilegalne stanice same po sebi ne predstavljaju opasnost za režim nego se ta opasnost krije u mogućnosti da pojedinac uz malo tehničkog znanja slobodno progovori o onome što želi.
  
  Ideju za svoj slijedeći dokumentarac Mala seoska priredba Papić je dobio tijekom snimanja filma Nek se čuje i naš glas. Vozeći se sjeverozapadnom Hrvatskom u potrazi za ilegalnim radijskim stanicama, Papić je primijetio kako seljaci održavaju izbore za seosku ljepoticu. Zaintrigiran tim fenomenom, Papić je uskoro uspio organizirati izbor za najljepšu djevojku odnosno missicu u selu Orehovici nedaleko od Čakovca. I dok već u filmu Nek se čuje i naš glas kroz problem piratskih radio-stanica razotkriva nebrigu društva za ruralne krajeve i nedostatak kulturnih sadržaja kojem se seljaci suprotstavljaju proizvodeći vlastiti program, Papić Malom seoskom priredbom na primjeru izbora za miss i festivala lake glazbe produbljuje svoju analizu i prikaz problema s kojim se suočavaju ljudi u seoskoj sredini.
  
  „Oglas! Sutra u nedjelju 24. 9. 1971. godine u našem selu...“ – govori krezubi seljak u pratnji bubnjeva, pozivajući ljude na izbor za miss i festival lakih nota. Tako započinje Mala seoska priredba, jedan od najboljih Papićevih dokumentaraca, nagrađen na festivalu kratkog filma u Oberhausenu. I u tom filmu Papić se služi metodom filma istine dokumentirajući kroz red pjesme, folklora, viceva i djevojčica koje žele biti missice jedno vrijeme i sredinu pokazujući kako su preko televizije festivali lake glazbe i izbori za miss na selu svojom iskrenošću i naivnošću postali karikature događaja koji su ih nadahnuli. Papić je dokumentirajući seosku priredbu uspio progovoriti o gospodarskim problemima, raslojavanju i ekonomskoj emigraciji (tako i početni proglas uključuje poziv ljudima koji su se odlučili za rad u inozemstvu).
  
  Mala seoska priredba zapravo je bespoštedna, ironijom ispunjena kritika odnosa države prema selu no istovremeno i svojevrsni teatar apsurda u kojem taj seoski spektakl postaje metafora za širu društvenu kulturnu politiku i društvo u cjelini. Sve to Papić postiže bez otvorene, konfrontirajuće angažiranosti, izbjegavajući upad u zamku propagandne, dnevnopolitičke i efemerne kritike. Prividnom distancom i nevinim dokumentiranjem priredbe Papić uspijeva uzdići taj kratkometražni filmski biser iznad dnevnopolitičke upotrebe, stvorivši tako jedan od najboljih hrvatskih dokumentaraca čija univerzalnost i bezvremenost, duhovitost i kritička ironija daleko nadrastaju uske okvire trenutka i sredine u kojem je nastao. Radi se, ne bez razloga, o jednom od najpopularnijih i najgledanijih filmova u čitavoj hrvatskoj kinematografiji.
  
  Iz današnje perspektive postaje očito kako je Krsto Papić kreativni vrhunac postigao u onom liberalnom i kreativnom razdoblju jugoslavenske povijesti s kraja šezdesetih i početka sedamdesetih, u vrijeme kada je zahvaljujući svome radu na kratkim dokumentarcima uspio izbrusiti svoju poetiku i režijski postupak koji su kulminirali klasičnim ostvarenjima hrvatske kinematografije, uz spomenute dokumentarce, ponajprije filmovima Lisice i Predstava Hamleta u Mrduši Donjoj. No dokumentarističkoj seriji iz najuspješnijeg stvaralačkog razdoblja filmom Mala seoska priredba nije došao kraj. Papić će ovo kreativno razdoblje okruniti svojim slijedećim dokumentarcem Specijalni vlakovi (1972) čija će snaga i kvaliteta dostojno zaokružiti jedno od najuspješnijih razdoblja u stvaralaštvu bilo kojeg hrvatskog redatelja.
  
  © Nikola Strašek, FILMOVI.hr, 25. travnja 2016.

Piše:

Nikola
Strašek