Potrošeni ideali

Filmski programi Hrvatskog filmskog saveza – Ciklus filmskih pedesetogodišnjaka: Zabrana lova na lisice (Schonzeit für Füchse), red. Peter Schamoni

• 
  
  U šezdesetim godinama prošlog stoljeća dešavaju se mnoge promjene na svjetskoj kino-sceni. Osim najznačajnijeg događaja kakav je neprijeporno bio nouvelle vague, u mnogim se nacionalnim kinematografijama pojavljuju autori novog senzibiliteta. Utjecaj masovne, potrošačke kulture postajao je sve vidljiviji u kino-artefaktima. S druge strane, tu su i rock´n´roll, angažirani teatar s body-artom, nove tendencije u slikarstvu i dizajnu, ali i u drugim umjetnostima. Globalno, blokovska podjela i tzv. hladni rat obilježavaju šezdesete. Sve se to jako dobro vidi u najboljim (i ne samo) europskim (i ne samo) političkim filmovima tog razdoblja. Pod utjecajem turbulentnih geo-političkih zbivanja, priprema se – 1968.!
  
  Kakva je bila Njemačka prije pola stoljeća? Ovogodišnji Berlinale usredotočio se na 1966. godište, kao ono u kojem se želi pronaći korijen svega onoga što će se dešavati koju godinu kasnije diljem Europe. Još nema prvih duljih filmova Fassbindera, Wendersa, Herzoga, perjanica Novog njemačkog filma. Ali već postoji čuveni Oberhausenski manifest u kojim se priziva taj novi film. Svoje prve dugometražne iskaze podastiru nam danas manje znani Herrmann Zschoche i Jürgen Bötcher, no bilježimo i prvijence svakako poznatijih, Alexandera Klugea, Volkera Schlöndorffa… i Petera Schamonija. Upravo će njegovo djelo Zabrana lova na lisice (Schonzeit für Füchse) pobuditi pažnju ovoga napisa. Protagonisti su filma dvojica mladića koji su dio najranijeg djetinjstva još proživjeli u Drugome svjetskom ratu. Indikativno je da prvome od njih – od kojega i započinje filmska pripovijest – i ne saznajemo ime. Mladić blizu svoje tridesete (Helmut Förnbacher) upućuje se u filmski studio kako bi pokupio fotografije iz Godardova filma Udana žena (Une femme marieé, 1964). Iz tog detalja saznajemo da je Mladić novinar kojega ne zanima tek umjetnički film nego i druge modernističke forme tog razdoblja. Upoznavši tamo tajnicu Claru (Andrea Jonasson), upušta se s njom u svojevrsnu ljubavnu vezu. (Naglašavam svojevrsnu jer nam se do kraja filma zapravo neće razotkriti prava narav tog odnosa.)
  
  Dok prvi Mladić živi u Düsseldorfu, njegov je prijatelj iz školskih dana Viktor (Christian Doermer) ostao na velikom seoskom imanju, gdje krade Bogu dane, planirajući pothvate koje nikad ne realizira, ali se ustrajno bavi lovom. Lov je naoko tek specifična sportska aktivnost, ali je u kontekstu Schamonijeva filma puno više od toga. Naime, lov je metafora klasnog sukoba u kojem su kapitalisti lovci, a deklasirani igraju tek goniče. U krugu bogatih njemačkih buržuja postadenauerovske ere iscrtava se panorama cijelog mentalnog trenutka SR Njemačke. Kroz lik Viktorova oca (Willy Birgel) predočava se način razmišljanja europskog kapitalizma i potrošačkog društva koji pokazuje samozadovoljsvo, ali i potpunu ispraznost svojih društvenih rituala. I dok je Mladić iz grada svojevrsni intelektualac bez osjećaja, seoski dečko, cinik koji se opija na čestim zabavama što ih priređuje njegov otac nakon lova, jednako je tako – bez osjećaja. Vrlo brzo uviđamo da gradski Mladić ne uspijeva razviti bilo kakvu emociju prema djevojci s kojom se spetlja. S druge strane, niti Viktor ne uspijeva svoju odbojnost prema roditeljskoj sredini uobličiti u neki suvisliji otpor i promjene u svom životu.
  
  Kako Schamoni gradi svoju filmsku pripovijest? U monokromatskom ozračju supostavljenih gradskih i prirodnih krajolika ocrtava se jedan poprilično sumoran i dosadan svijet. Izlasci vikendom na plesnjake ne nude ništa više uzbuđenja od ustaljenih socijalnih rituala koji se upriličuju na majuru poslije lova (razlika je jedino u glazbenoj podlozi). Redateljski, Schamoni upotrebljava čitav niz flashbackova i satiričkih inscenacija događaja za koje ne znamo jesu li se stvarno zbili ili tek predstavljaju protagonistovu podsvijest. No ti, rekosmo, satirički ekskursi u prošlost ne predstavljaju duhovno olakšanje čitavoj priči. Narativna je nit filmske pripovijesti ipak poprilično linearno predvidiva. Ono što posebice zapažamo kao svojevrstan autorski stav jest redateljska distanciranost prema zbivanjima koja se odigravaju u filmu. Upečatljiva je možda tek sekvenca u kojoj Mladić priča svoju zgodu iz lova. Slika vjeverice koju je ustrijelio, a koja se bori za život skrivajući se pred lovcima, alegorija je i usuda dvojice protagonista. Iako obojica ne podnose svoju sredinu, ipak se svim silama trude održavati privid normalnog funkcioniranja u njoj. Kada bismo na neki način prispodobili egzistenciju Schamonijevih filmskih junaka onoj literarnoj, rekli bismo da je ona najbliskija Sartreovim egzistencijalistčkim karakterima ili možda eponimnom junaku Musilova romana Čovjek bez svojstava!? Gledatelj s takovim likovima teško može uspostaviti bilo kakav empatijski odnos. Ipak, onaj tko je gledao film od prije neku godinu Ajme meni! (Oh, Boy, 2012), dugometražni igrani prvijenac Jana Olea Gerstnera, vidjet će bliskost u dramskom postavu s ovim Schamonijevim.
  
  U transparentnom digitalnom postavu svijeta života suvremenosti, otuđenje i suvišnost ljudi zapravo su neizostavni sastojak te i takve, suvremene egzistencije. U svijetu uspješnih i izvrsitih, svi koji se u ove kategorije ne uklapaju na neki su način – suvišni. Mladić i Viktor, dakle, jednako su tako inačica Ljermontovljeva Pečorina u 20. stoljeću. Iako još ne digitalizirani. No, je li samim svojim analognim postavom Düsseldorf šezdesetih bio ljepši, pametniji i bolji od Berlina 2012.? Je li taj svijet bio vredniji življenja, humaniji i optimističniji? U svakom slučaju, to se ne bi moglo reći gledajući Schamonijev film. Protagonisti su njegova umjetničkog univerzuma ljudi potrošenih ideala i bez ikakve političke svijesti. Stoga nam i posljednja sekvenca u filmu i ne nudi nikakav preokret. Nekako ne vjerujemo da će se Viktor konačno otisnuti iz obiteljskog okružja, a da će Mladić zavoljeti Claru. Prije bi se moglo reći da konačno zatamnjenje ne razrješuje ništa u osnovnom ozračju filma.
  
  Peter Schamoni za ovaj je svoj prvijenac dobio Srebrnog medvjeda 1966. No, iako je autor već tada proglašeni novim, njemačkim Godardom, ne bih se složio s tim pretjerivanjem, a niti prenaglasio njegovo značenje za povijest europskog filma. I ne samo zbog sljedećih, manje zapaženih filmova. Prije svega, Schamoni ne ostavlja neki svojstven autorski rukopis (ako zanemarimo distanciranost prema likovima). Nema stilske inventivnosti i duhovitosti… Linearno pripovijedanje s predvidljivim flashbackovima ne ostavlja neki dubok, navlastiti autorski pečat. Zabrana lova na lisice tek je jedan od nagovještaja nadolaska istinski značajne grupe njemačkih autora: Wendersa, Herzoga i nadasve Fassbindera. Naspram tih istinskih revolucionara njemačkog kina, Schamoni ostaje tek – dobar redatelj. Ipak, ni to nije zanemariv obol uzbudljivim njemačkim i europskim (i ne samo filmskim) šezdesetima.
  
  © Marijan Krivak, FILMOVI.hr, 29. ožujka 2016.

Piše:

Marijan
Krivak