Dopadljiv, dobrohotan i šarmantan dječji film; ultimativan obiteljski feel-gooder, koji evocira tradicionalne disneyevske obiteljske naslove iz četrdesetih i pedesetih godina 20. stoljeća o prijateljstvu djece i junačnih životinja (niz filmova o psu Lassieju, primjerice Lassie se vraća kući (Lassie Come Home, 1943) i Courage of Lassie Freda M. Wilcoxa (1946) odnosno tv-serije Lassie (1954–1974) ili ukroćenom divljem konju National Velvet Clarencea Browna (1944)), ovoga puta temeljen na istinitom događaju o australskom farmeru koji se dosjetio od strane lisica ugroženoj koloniji endemskih patuljastih pingvina (eudyptula minor, znanih i kao mali plavi ili vilinski pingvini, koji narastu svega do 30 do 40 centimetara i teže u prosjeku kilogram do kilogram i pol) s otoka Middle Island uz obalu grada Warrnambool kao čuvara dodijeliti marema abruceškog pastirskog psa – izrazito nezahtjevnu i pouzdanu drevnu talijansku pasminu iz 15. stoljeća, što se pokazalo dobitnom kombinacijom te postiglo željeni uspjeh (iako su patuljasti pingvini još uvijek u statusu ugrožene vrste).
Pritom u McDonaldovom prikazu upravo životinje postaju istinski glavni likovi djela, dok ljudi samo sekundiraju u svojim dvodimenzionalnim skiciranim tipiziranim rolama – otkačenog djeda (Shane Jacobson, čiji je lik baš poput naslovnog imena psa – Oddball tj. Otkačen), buntovne unuke (Coco Jack Gillies, mogli smo je gledati u Pobješnjelom Maxu: Divlja cesta (Mad Max: Fury Road) George Millera iz 2015), potencijalnog uglađenog negativca (zanimljivi Alan Tudyk, koji svoj glas počesto posuđuje u animiranim filmovima, a poznat je i iz recentnog Trumba Jaya Roacha iz 2015) ili čvrste majke (Sarah Snook, zvijezda SF-misteryja braće Spierig Predodredište (Predestination) iz 2014. te Steve Jobs Dannyja Boylea iz 2015). Jer, unatoč nesporno nezahtjevnoj kids-friendly i family-friendly zabavi kakvu pronosi,
Oddball je još uvijek osrednja, mediokritetna slapstick-humorna i sentimentalna drama za navedenu ciljanu publiku, predvidivo monotona, s prokušanim i banalnim formulaičnim sastojcima koje obilato koristi tijekom čitavog svog trajanja te koja sporadično, zahvaljujući fotografiji Damiana Wyvilla, vizualno djeluje poput reklamne turističke razglednice, odnosno u svojoj srži čak i biva prikrivena (ideološko konzervativna) kritika progresivnosti velegradova (vs. idiličnom tradicionalizmu mirnijeg načina života u manjim mjestima) ali i birokratičnog sustava, jednako kao i pronositelj pozitivnih i optimističnih ekoloških poruka o važnosti očuvanja okoliša ali i empatičnosti prema životinjama te obiteljskim i međuljudskim vrijednostima.
© Katarina Marić, FILMOVI.hr, 22. ožujka 2016.
