Oduševljenje filmom Brooklyn, filmskom ekranizacijom istoimena i hvaljena romana irskoga književnika Colma Tóibína, ne iznenađuje iz više razloga. Poticajan književni predložak obradila je respektabilna ekipa iza i ispred kamere. Književno je djelo scenaristički adaptirao jedan drugi pisac – Nick Hornby, a film je režirao irski relevizijski, kazališni i filmski redatelj John Cowley, u filmskim vodama najviše upamćen po hvaljenom djelu Boy A (2007). Ispred kamere, osim mladih glumačkih snaga poput Saoirse Ronan (Okajanje, Hanna, Grand Hotel Budapest), Emoryja Cohena (Grijesi očeva) i Domhnalla Gleesona (Povratnik), svoje su mjesto u malim, ali upečatljivim ulogama pronašli i veterani kao Jim Broadbent i Julie Walters. Djelo ujedno predstavlja raskošno postavljen, kostimirani povijesni kontekst pedesetih godina dvadesetoga stoljeća te progovara o publici uvijek dragoj temi ostvarivanja američkoga sna, što mu je vjerojatno priskrbilo nominacije za Oscara u kategoriji najboljeg filma, najbolje glumice u kategoriji glavne ženske uloge (Saoirse Ronan) te adaptirana scenarija.
Brooklyn u filmu predstavlja konkretan prostor – dio New Yorka u koji se uputila Irkinja Eilis Lacey, napustivši svoju domovinu kako bi pokušala ostvariti pristojan život. Ujedno je posrijedi i simbol – predstavlja novi početak, novu zemlju velikih i neograničenih mogućnosti, samostalan život, sraz tradicionalnog svjetonazora ruralne i katoličke Irske te mnogo slobodnijeg života američkoga velegrada. Cowley i Hornby postavili su film na temelju okosnice putovanja i egzila. Eilis je dobrovoljna egzilantkinja jer sama odlučuje, doduše potaknuta ekonomskim razlozima, otići preko Atlantskoga oceana u nepoznatu zemlju s nimalo iskustva te ovisna o dobročinstvu drugih ljudi. Zapošljava se kao prodavačica u mondenoj robnoj kući u kojoj se teško prilagođava poslu te je smještena u pansion koji vodi stroga gospođa Keogh (Julie Walters). S vremenom, uz pomoć svećenika Flooda (Jim Broadbent), upisuje školu za računovođe i potom se zaljubljuje u potomka talijanskih doseljenika, vodoinstalatera Tonyja Fiorella (Emory Cohen).
Posrijedi je, dakle, doslovno izmiještanje zbog postizanja kvalitetnije razine života. Međutim, putovanje u filmu je dvostruko jer sugerira i unutarnju preobrazbu protagonistice – njezino odrastanje i stasavanje, stjecanje životnoga iskustva. Nakon prvotne nostalgije za domom, Eilis se sve više prilagođava životu u novom gradu i kulturnom okruženju. Autori pritom kontrapunktiraju skroman život u Irskoj, koji također karakteriziraju represivniji društveni uvjeti, s onima u Sjedinjenim Američkim Državama, čiji etos uostalom počiva na individualizmu te mogućnosti da se pojedinac razvije u skladu sa svojim kapacitetima.
Brooklyn tako ima strukturu triptiha: u prvome dijelu prikazan je skroman i skučen život protagonistice u Irskoj, siromaštvo i nezaposlenost, naznačena je konzervativna društvena klima, napose u kontekstu represivnog katoličanstva te malograđanskog petljanja u tuđe živote. Taj je segment svojim tonovima mračniji, zagasitiji te sugerira egzistencijalnu turobnost. Drugi dio prikazuje Eilis u New Yorku, njezino poslovno, društveno i emocionalno stasavanje, kao i razvoj ljubavne veze. Treći dio nas ponovno vraća u Irsku jer protagonistica nakon sestrine smrti odlazi u posjet majci. Tri epizode zapravo su tri transformativna trenutka u kontekstu junakinje. Iako je okružje, koje više nije toliko turobno kao u prvom dijelu jer je sama protagonistica zadovoljnija sobom, želi zadržati u domovini, naposljetku shvaća zašto je napustila Irsku: ne toliko zbog ekonomskih prilika, koliko zbog svjetonazorske skučenosti.
Dvostruko putovanje u Cowleyjevu filmu podsjeća na bajku – protagonistica prolazi kroz nizove prepreka, više psiholoških i moralnih nego vanjskih, odnosno pustolovnih, koje mora razriješiti, a u tom joj nastojanju pomažu brojni pomagači. Junakinja je ujedno dobra i nevina, nositeljica poželjnih moralno-etičkih osobina s kojima se publika može poistovjetiti, ali je takva šablona donekle osuvremenjena nešto smjelijim odnosom prema tjelesnosti i seksualnosti. Prikaz stvarnosti i prilagodbe u Brooklynu također više nalikuje na idiličnu bajku, nego stvarno egzilantsko iskustvo. Stoga film predstavlja umivenu, ušminkanu i pojednostavljenu verziju egzilantskoga iskustva koja je zarobljena u toposu ostvarivanja američkog sna te je namijenjena eskapizmu gledatelja i njihovom emocionalnom uživljavanju. Blizina i pretjerana tjesnoća međuljudskih odnosa u Irskoj zamijenjena je etničkom diverzivnošću pa je Eilis pozvana da s talijanskim radnikom zasnuje pravu američku obitelj te napusti povlastice koje bi mogla steći s bogatim nasljednikom u Irskoj. Ona time bira plemenistost po duhu i zaslugama, a ne po materijalnoj i društvenoj pripadnosti.
Nisu svi dijelovi filma podjednako uspjeli. Prvi irski dio dobro je postavljen, ima naznake svakodnevne oporosti. U drugom dijelu vješto se povezuju komični i tragični elementi te redatelj uspješno razvija romantični ton filma. Treći, ponovno irski segment je najslabiji – motivacija protagonistice te razvoj potencijalne nove ljubavne veze djeluje odveć nemotivirano i usiljeno. Brooklyn je čista, konvencionalna melodrama, kostimografski i scenografski besprijekorno izvedena te odlično odglumljena (što se posebice odnosi na Saoirse Ronan), koja zbog svojih staromodnih moralno-etičkih i emocionalnih preokupacija kao da je snimljena šezdeset godina prekasno.
© Dejan Durić, FILMOVI.hr, 12. ožujka 2016.
