Dvije teorije: O ljubavi i havariji

12. Zagrebdox, Međunarodni festival dokumentarnog filma, Zagreb, 21. – 28. veljače 2016.

• 
  
  Dvije su teorije obilježile međunarodnu konkurenciju dokumentaraca na 12. ZagrebDoxu. Jedna je o ljubavi, a druga o ruskoj zavjeri u pozadini Černobilske havarije. Obje su teorije itekako važne za percepciju suvremenog društva, prije svega na europskom kontinentu, no njihov se medijski razvoj poput virusa usput proširio na afrički, potom azijski te na koncu i na oba američka teritorija – latinski i anglosaksonski. Ruskom djetliću (The Russian Woodpecker), debitantskom ostvarenju njujorškog zaljubljenika u teatar Chada Gracije, službeni je žiri festivala u Kaptol centru dodijelio posebno priznanje. Za Švedsku teoriju ljubavi (The Swedish Theory of Love) Erika Gandinija tražila se karta više pa su ga organizatori odlučili uvrstiti u završni program festivala u kojem se inače prikazuju samo nagrađeni filmovi.
  
  Obje su doku-priče dramatične, dakako, ona o ukrajinskoj havariji s odmakom od tri desetljeća čini se dramatičnijom zbog širokog društvenog otpora kontra ruske političke dominacije u Ukrajini, koji će dodatno motivirati ekscentričnog ukrajinskog umjetnika Fedora Aleksandroviča kako bi nastavio prikupljati dokaze u prilog sulude teorije o namjernoj, a ne slučajnoj nuklearnoj katastrofi. Njezin je radioaktivni oblak skrenuo prema skandinavskom poluotoku, zatim se spustio prema Balkanu, a potom proširio i na Zapad i Istok te je zahvatio široki pojas Azije. S druge strane, skandinavska se teorija razvija poput znanstvenog rada uz podršku crno-bijele filmske arhive o tradicionalnoj švedskoj obitelji iz šezdesetih, teoretskih analiza i prognoza cijenjenih sociologa te se, za razliku od ukrajinskog sindroma, širi duboko dolje na jug na afrički kontinent. Preciznije prema Etiopiji u kojoj umirovljeni švedski kirurg na dramatičan način, doista dramatičan, spašava živote pojedinaca iz plemenskih zajednica.
  
  Razodjeveni Fedor sa staklenom maskom na licu u ruci drži dugi štap koji gori, dok je noge presvukao najlonom, te hodočasti u černobilski pejzaž smrti. Ponaša se poput suvremenog šamana kako bi na vlastitoj koži osjetio razmjere opasnih frekvencija. Prije svega radijaciju koja je još uvijek daleko iznad dopuštene te radio valove koje proizvodi ambiciozna konstrukcija u neposrednoj blizini nuklearke. Riječ je o mega-radaru Duga za koji su Sovjeti početkom osamdesetih, u doba Hladnoga rata vjerovali da je u stanju pomrsiti informacijske tokove američkih obavještajnih i vojnih službi. Fedor se čak penjao po čudnoj konstrukciji, vjerojatno izazvan činjenicom da je nakon havarije njezino postojanje izbrisano iz partijske memorije. Nijedna komisija, čak ni ona partijska nije mogla obaviti inspekciju nakon što je Černobil priskrbio sovjetsku etiketu zabranjene zone. A sedam je milijardi rubalja bilo utrošeno u sovjetski mega-projekt .
  
  U glavnom gradu Etiopije na pokretnom bolničkom ležaju sjedi mladić. Ozbiljna lica, bez riječi, jednom rukom drži dugačak štap koji izlazi iz njegova boka dok se drugom oslanja o površinu ležaja. Oko njega kruži umirovljeni švedski kirurg Erik Erichsen i priručnim alatom pomaže mladiću. Običnom, dječjom pilom reže drveni štap i sa stražnje strane izvlači dugu oštricu koplja. Mladić se ozlijedio tijekom lova, a švedski liječnik pomaže alatom koji ne bi mogao niti smio koristiti u skandinavskim klinikama. U afričkim uvjetima (Aira Hospital u Adis Abbabi), među plemenskim prijateljima, Šveđanin je više nego zadovoljan. Njegova su pomoćna sredstva metalne i plastične šnale, bušilice, pletaće igle, odnosno, sve što je u neposrednoj blizini ili na dohvat ruke te u kritičnoj situaciji može poslužiti i spasiti život pripadnicima afričkih plemena. Zadovoljna lica njegovih pacijenata govore više od hladne i šture konverzacije, karakteristične za novo švedsko društvo u kojem pojedinci žive i umiru sami, bez prijatelja ili bliskih rođaka. U sjevernjačkom društvu bez rizika, koje stimulira i odgaja samodostatne individue koje si nerijetko oduzimaju život zbog nepodnošljive osamljenosti i otuđenosti. S druge pak strane, duboko dolje na jugu Šveđanin u zelenoj kuti – simbolu kirurške profesije – u očima svojih pacijenata, htio ne htio, ima poziciju šamana.
  
  Fedor je otkvačeni ukrajinski umjetnik i njegova je sklonost nevjerojatnim teorijama posve prirodna pa tako i američko-britanska filmska o ruskoj zavjeri prema kojoj je černobilska nesreća namjerno izazvana nakon tajanstvenog poziva iz Moskve. Preživjeli djelatnik-rukovoditelj poriče taj poziv no žena zadužena za komunikaciju tvrdi kako se pohranjene snimke razgovora i vremena telefonskih poziva ne poklapaju zbog čega je uvjerena da je taj materijal lažiran. Štoviše, u jednom trenutku sam Fedor pred kamerom spominje da ga je neki policijski pukovnik upozorio – iz čistoga mira, ničim izazvan – da poziva iz Moskve nije bilo. Isti će ga detalj nagnati da odustane od daljnjeg istraživanja i puta u Moskvu. Zabrinut za vlastitu obitelj na neko će vrijeme napustiti Ukrajinu, sve do pokretanja široke društvene revolucije zbog ruskih pretenzija spram ukrajinske svakidašnjice. S početkom uličnih nemira ekscentrični performer se vraća u Kijev. Popet će se na javnu pozornicu kako bi nezadovoljnim ljudima ukratko izložio povijest ukrajinskih nedaća, s posebnim naglaskom na namjerno izazvanu nuklearnu katastrofu u Černobilu. (Noćna je smjena po pozivu iz Moskve uključila reaktor za koji je dnevna smjena tvrdila da se ne smije pokrenuti jer će izazvati katastrofu.) Okružen gorljivim istomišljenicima Fedor je vratio samopouzdanje, poput umirovljenog kirurga u Etiopiji kojega su na kraju švedskog filma okružili njegovi bivši i budući pacijenti.
  
  U prvoj trećini filma Švedska teorija ljubavi, nakon duhovitih scena s donatorima sperme i raspačavanja iste u smrznutom stanju po kućama zainteresiranih mladih žena koje promiču švedsku paradigmu samostalnih individua, na ekranu se pojavio zanimljivi dijagram. Na njemu je švedska zajednica izdvojena od ostalih u desni gornji kut, dok je etiopska vrlo nisko u dijagonalno suprotnom kutu. Skandinavska je država početkom sedamdesetih pokrenula društveni eksperiment samodostatnih i zadovoljnih pojedinaca ili zajednicu bez rizika u kojem se računi automatski plaćaju, zbog čega su nerijetki slučajevi razočaranih ljudi koji umiru bez znanja najbližih susjeda ili rođaka, pa danima, tjednima ili čak godinama trunu zatvoreni u svojim stanovima. U toj su državi osnovane posebne tvrtke čiji detektivi ulaze u zatvorene stanove, pretražuju dokumente i materijalnu ostavštinu neovisnih, a potom – ako nema nasljednika – novac vraćaju državi te ostala materijalna dobra – knjige, odjeću, obuću, namještaj i slično – odvoze na deponije.
  
  Bivša sovjetska društva na tom bi dijagramu zauzela srednju vrijednost, između tradicionalno položene afričke zajednice i surovog društvenog eksperimenta sa sjevera Europe. U ukrajinskoj zajednici plemenska crta nije do kraja izbrisana – u narednim će stoljećima opstajati hibrid sekularnog društva unutar kojeg je mistična otkvačenost pojedinaca dobra mjera ravnoteže. Da nije tako, Fedor ne bi bio u stanju posložiti drugačiji socijalnu slagalicu nuklearne katastrofe. Ne bi bio u stanju reagirati kao umjetnik i performer koji golica anglosaksonske intelektualce, a koji u svakom ruskom potezu – ekonomskom ili političkom – gledaju i osluškuju teoriju zavjere. (Slučaj Pelikan / The Pelican Brief Alana J. Pakule iz 1993. je fiktivni filmski obrazac koji se temelji na bliskom mističnom elementu podudarnosti između seminarskog rada studentice koju igra Julia Roberts i zakulisnih političkih igara visokog rizika koje sežu sve do državnog vrha – američkog predsjednika.)
  
  Fedor nije izrađivao dijagrame, samo je detekcijom partijskih kadrova umiješanih u izgradnju radara u neposrednoj blizini atomske elektrane izdvojio ime Šamšina, tada ruskog ministra komunikacije. Samo je on bio u poziciji – prema mišljenju ukrajinskom performeru – izdati rizičnu naredbu ne bi li partijskoj komisiji onemogućio pristup promašenom projektu „ruskog djetlića“. Prema tadašnjem sovjetskom zakonu ministar bi zbog neracionalne investicije završio na doživotnoj robiji. Fedor i redatelj filma pustili su informaciju na velikom ekranu, a gledateljima i njihovoj mašti prepustili su postotak vjerojatnosti za teoriju povijesne ruske zavjere na ukrajinskom teritoriju. Pritom treba uvažiti i činjenicu da je detektirani ministar, inače prijateljski nastrojen kubanskim vođama i njihovu narodu, preminuo šest godina prije problematične teorije o havariji. U filmskom je eteru preostala sumnja u lažirane telefonske registre, u tajni moskovski poziv usred noći i bizaran podatak da je noćna smjena pokrenula reaktor koji dnevna nije htjela, znajući da je takav potez visokoga rizika za sovjetsku zajednicu – za Ukrajinu, Bjelorusiju, Rusiju i šire.
  
  Oba dokumentarca, i švedski i britansko-američki, usredotočeni su na obiteljske ćelije. Čini se da ukrajinska zavjera nije konstruirana po toj mjeri, u svakom slučaju nije izražena kao filmska analiza švedskog društvenog sindroma. Međutim, između Fedorovih performansa i sortiranja kamenih kocaka ispred kijevskih državnih institucija, njegov otac i majka naizmjenično izražavaju zabrinutost zbog sinovljeva angažmana oko černobilskog pejzaža smrti. S odmakom vremena i sam Fedor više nije siguran te dvoji nad sudbinom vlastitoga sina. Više ga ni snimatelj ni redatelj ne mogu uvjeriti da je u pravu i da trebaj nastaviti s filmskim projektom. Na kraju, uvjerit će ga kamene kocke u rukama prosvjednika. Društveni otpor kontra proruskog režima vraća Fedora u igru i smanjuje rizik za njegovu obiteljsku ćeliju.
  
  Švedska je filmska teorija jednako nepredvidljiva kao i Fedorova. Razlika je u ritmu, sugovornicima i razini dramatičnosti. Dok je Fedorov projekt performerski i aktivistički, dotle je švedska kuhinja znatno hladnija, racionalnija, povremeno poput ispranih reklama za farmaceutske proizvode te znatno toplija i manje mehanička u trenucima kada predstavlja etiopsko društvo i pacijente umirovljenog švedskog kirurga. Zanimljivo je da u nepredvidljivo strukturiranom doxu ima mjesta i za sirijsku imigranticu koja odlično govori švedski jezik i podučava pridošlice iz arapskih zemalja mehanici novoga društvenog koncepta. Dok su Fedor i društvo puki amateri po pitanju teorija, posebno kada je riječ o velikim zavjerama i znanstvenom oprezu u tom kontekstu, redatelj Erik Gandini će za kraj filmske analize švedskog društvenog eksperimenta angažirati vrsnog poljskog sociologa Zygmundta Baumana čiji zaključak ide u prilog Fedoru, doku-liku iz posve drugog filma. Sociolog kaže da je razina sreće u čovjekovu životu u izravnoj vezi s razinom rizika. Što je veći rizik to je osjećaj zadovoljstva u životu snažniji.
  
  I nekoliko usputnih podudarnosti za kraj. Festival u Kaptol centru otvoren je projekcijom britanskog obiteljskog filma Karen Guthrie Što smo si bliže (The Closer We Get). U njemu njezin razmetni otac Ian dijeli dvije žene i dva obiteljska kruga. Jedan je tipično sjevernjački u Edinburghu, a drugi je tipično afrički u etiopskom Djiboutiju. Nagrada Movies that Matters otišla je filmu Moj Alep (My Aleppo) Melisse Langer, kratkoj priči o imigrantskoj obitelji koja u skučenom stanu u Pretoriji u Južnoafričkoj Republici na krajnje emotivan način prati ratna zbivanja u sirijskom Alepu. Nagrada Mojoj generaciji otišla je Don Juanu poljskog redatelja Jerzyja Sladkowskog. Filmski hibrid između pseudo-dokumentarca, uigrane obiteljske farse i kazališnog komada, koji se spotiče o temu Don Juana, iznimno vješto prati terapeutske lekcije kroz koje prolazi autistični Oleg na inzistiranje svoje majke. I treća je kaptolska nagrada, dakle, otišla filmu koji obrađuje obiteljsku ćeliju – rusku, neobičnu i nepredvidljivu u njezinu dnevnom itinereru.
  
  © Željko Kipke, FILMOVI.hr, 9. ožujka 2016.

Piše:

Željko
Kipke