„Nema među nama heroja, nema niti zlikovaca. Svi smo mi tek – žrtve.“ Narečeni iskaz aktualniji je negoli ikada. Ipak, u istome nema neke gorčine. Prije, u njemu je prisutna nada da ćemo se jednog dana osvijestiti i suprotstaviti. Gornji navod pojavljuje se negdje pri kraju filma Trumbo (2015). Taj uradak iz prošlogodišnje američke produkcije nipošto nije tek klasična biografska priča. Pripovijest o talentiranom piscu i filmskom scenaristu na neki je način memento svima nama. Naime, ne ponovilo se… Ali, isto se ipak ponavlja uvijek i iznova. Strukturalne osobine navodno „slobodnog, demokratskog svijeta“ inherentno omogućuju okvir za mržnju. Dakle, što…?
Tijekom Velike depresije i svjetskog uspona naci-fašizma, tridesetih godina 20. vijeka veliki se broj socijalno osviještenih Amerikanaca učlanio u Komunističku partiju Sjedinjenih Država. Tada još legitimna i legalna politička stranka privukla je i mnoge intelektualce, umjetnike i ljude koji su (bili) osjetljivi na društvenu pravednost i ravnopravne mogućnosti za ono što Amerikanci nazivaju pursuit of happiness. Negdje tijekom Drugoga svjetskog rata u dotičnu stranku učlanio se i Dalton Trumbo. Već afirmirani pisac i još afirmiraniji holivudski scenarist odlučio je slijediti glas svoje savjesti. Pritom, ni on niti mnogi drugi uopće nisu (pre)uzimali k srcu socijalistički realizam i totalitaristički staljinizam. No od 1947. kada započinje pripovijest filma Trumbo, stvari se počinju mijenjati u životima svih američkih pobornika komunističke ideje-utopije. Politička klima promijenila se utoliko što su heroji Velikog rata sada izgradili ideološki zabran. Filmska se priča posebice usredotočuje na holivudski milje u kojemu se zbivaju dramatične promjene pod utjecajem novoprobuđenog nacionalističkog ludila. Jedan od prononsiranih zaštitnika američke slobode postaje i John Wayne (David James Elliott). Također, za filmsku se pripovijest još važnijom pokazuje bivša glumica, a sada novinarka koja želi zaštititi ideološku čistoću holivudske industrije snova. (Heddu Hopper tumači meni posebno draga Helen Mirren.)
Dalton Trumbo postaje persona non grata… Iako već etabliran kao dio zvjezdanog establishmenta te čovjek koji s obitelji živi na velikom imanju, s velikom kućom i s velikim jezerom, on ne odustaje od svojih uvjerenja. Filmska pripovijest provjerenog holivudskog zanatlije Jaya Roacha – redatelja, primjerice filmova o Austinu Powersu i Fockerima – romansirana je biografija čovjeka koji unatoč svojim političkim stavovima i danas ostaje, kako se to obično kaže, moralnom vertikalom. Trumbo je i tjelesno bio jedan od karakterističnih likova holivudske ikonografije. Dalijevskih brkova i groteskno nezgrapne tjelesne stature prepoznatljiv je lik kojeg u filmu utjelovljuje Bryan Cranston (meni najpoznatiji po teenage-sitcomu Malcolm u sredini). S velikom cigarom u ustima te s pisaćom mašinom i gomilom papira smještenima u kadu, njegova je pojavnost vrlo živopisna i kamera se lako i jednostavno vezuje uz nju. Pastelna fotografija retro-teksture Jima Denaulta, pak, podsjeća nas na cijeli niz mode-retro filmova iz sedamdesetih i ranih osamdesetih (o kojima, primjerice, uvjerljivo piše Fredric Jameson u eseju Postmoderna. Kulturna logika kasnog kapitalizma).
Kakav je Trumbo lik? Je li on doista neupitni heroj otpora grozomornom ideološkom stroju koji je više od dva desetljeća držao aktualnom tzv. Crnu listu? Može(mo) li se poistovjetiti s tim likom drske samoživosti i osobne autoritarnosti? Naravno! Upravo stoga što nije prikazan kao utopijski idealist stroge idejne i političke čistoće, Trumbo se pokazuje živim i, nadasve, ljudskim. U tom je smislu Cranston sugestivno učinio opipljivim naslovni lik filma. (Pojedinačne grotesknosti ove pojave služe kao narativni katalizator pripovijesti.) Njegova obitelj, pak, savršenim je pozadinskim geštalt-likom. (Ono što se možda čini pomalo neuvjerljivim je nedostatak filmska maske Trumbove supruge Cleo, jer Diane Lane izgleda još mlađe u starijim godinama!) U filmu, osim čuvene holivudske desetorice – a koja proganja i zatvara nakon što u Odbor za protuameričke aktivnosti stupi zloglasni McCarthy – vidimo i čitav niz poznatih likova iz svijeta holivudskog filma pedesetih. Nakon što Edward G. Robinson postaje prokazateljem Trumba i njegovih prijatelja, kao pozitivci se pokazuju Otto Preminger i Kirk Douglas (zanimljiva inkarnacija Deana O´Cormana).
Koji je danas najpoznatiji Trumbov scenarij? Naravno, još je uvijek to onaj za oscarovsku komediju Williama Wylera Praznik u Rimu (Roman Holiday, 1953), Isprva potpisan od Iana Mc Lellana Huntera, ovo je ostvarenje s Audrey Hepburn i Gregory Peckom konačno razotkriveno kao izvorna Trumbova pripovijest tek mnogo godina kasnije. (Naravno, zbog zloglasne Crne liste!) Oscara je, pod pseudonimom Robert Rich, protagonist našega filma dobio i za patetičnu obiteljsku dramu The Brave One (Irving Rapper, 1956), koju je Trumbo napisao nakon izlaska iz zatvora u Kentuckyju. Međutim, predanijim je filmofilima ovaj scenarist najvažnijim zbog čuvenog spektakla Spartak (Spartacus, 1960). Naime, u poznatoj priči o neuspjelom redateljskom angažmanu velikana sedme umjetnosti Stanleya Kubricka na ovome projektu, u filmu, ali i u životu spojili su se Trumbo i Kirk Douglas. Spartak je postao jednim od kultnih filmova, možda i stoga što su ga – pod utjecajem Unije za zaštitu Američkih vrijednosti (sic!) – bojkotirali milijuni potencijalnih gledatelja u Sjedinjenim Državama tih godina.
Zbog čega mi se, vrlo subjektivno, doista svidio Roachev film Trumbo? Prije svega, iz vrlo osobnih razloga. (Nekoliko sam godina i sam morao svoje tekstove o filmu potpisivati pseudonimom. Sjeća li se netko Milana Kanata?) Osim toga, dana je sjajna posveta žanrovskom i B-filmu koju u Trumbu donosi lik Franka Kinga (John Goodman). Epizoda njegova obračuna s nacionalističkim ucjenjivačem možda je utopijska i zbiljski ne baš vjerojatna, ali budi nadu u snagu otpora svim tamnim silama, toliko zlokobno aktualnim i na ovim prostorima.
Na kraju, in ultima linea, što nam poručuju filmovi poput Trumba? Cui bono? U umjetničkom smislu, taj je film prilično redateljski predvidiv i plošan. Osim nekoliko vrlo dobrih sekvenci i likova, narativna mu je linija prilično ravna. Ipak… u smislu poruke s početka ovog napisa, Trumbo je dragocjen uradak. Onoga časa kad prestanemo govoriti o herojima i zlikovcima te shvatimo da smo svi žrtve nesmiljenog ideološkog žrvnja koji nam uništava svijet života, bit će nam moguće stati na svoje noge u svemu što radimo. Bili mi pisci-scenaristi, inženjeri, strojobravari ili – što je najindikativnije – skupljači boca. Trumbo nije neki (pre)veliki umjetnički ostvaraj, ali je film nade u ljudskost sàmu.
© Marijan Krivak, FILMOVI.hr, 3. ožujka 2016.
