U sve većem kreativnom i idejnom zamoru te nedostatku originalnih i svježih ideja, na red je došla još jedna stripovska adaptacija – Marvelova Deadpoola, koji se prvi put pojavio u ediciji Novi mutanti 1991. godine. Kada su već sve stripovske opcije dobrano istrošene, čini se da producentima ne preostaje ništa drugo nego da kombiniraju i povezuju popularne junake iz različitih priča, postavljajući ih u istu pustolovinu protiv zajedničkih neprijatelja čovječanstva. Gramzivi komercijalni interesi u producentima potiču najgore nagone da pokušaju ozbiljiti svoje grozomorne naume. Najsvježiji je primjer Batman v Superman: Zora pravednika (Batman v Superman: Dawn of Justice, 2016) Zacka Snydera. Kao da nije dovoljno jeziv bio redateljev promašeni i negledljivi pokušaj da oživi Supermana (Čovjek od čelika /Man of Steel/, 2013) pa je sada morao povezati Batmana i Supermana u borbi protiv svih zamislivih i nezamislivih neprijatelja ove galaksije. Svjestan sam da suditi film prema traileru djeluje nepravedno, no Ben Affleck kao Batman i pregršt CGI kičeraja u devedeset sekudi reklamnog spota jednostavno vrište da film trebate zaobići u što širem luku.
Povezivanje različitih stripovskih superjunaka u ime komercijalne prostitucije nije nikakva novost. Na njega se djelomično oslanja i ovaj film, što svoje korijene vuče iz stripovskoga predloška, koji je temeljen na pustolovinama X-Mena, čiji se pojedini pripadnici pojavljuju i u Deadpoolu. X-Men su, da se podsjetimo, zaživjeli u filmskom serijalu koji je polučio čak dva financijski vrlo uspješna spinoffa. Autoreferencijalno i samorefleksivno poigravanje u Deadpoolu, koje također može djelovati kao inovativan postupak neupućenom gledatelju, isto tako ne predstavlja vrhunac originalnosti..
Stripovske ekranizacije, zbog osobitog ideološkog konteksta ovih filmova, nisu bile sklone lomljenju četvrtog zida. Superjunaci predstavljaju nadu za svoju okolinu, često se na filmu javljaju u vrijeme društvenih kriza, pa poigravanje odnosom stvarnosti i mogućeg svijeta ne odgovara ovim djelima. Kada se Deadpool pojavio početkom devedesetih, stripovsko rušenje četvrtog zida moglo je djelovati inovativno. No, kad se smjestimo u vremenski kontekst njegova filmskoga transfera, dakle u drugo desetljeće dvadeset i prvoga stoljeća, tada shvaćamo da je ova filmska adaptacija sa svojim meta-poigravanjima zapravo dobrano zakasnila. Danas kada su se postmoderne strategije u potpunosti iscrpile u svom eksperimentalizmu, film debitanta Tima Millera ne djeluje osobito originalno. Ako se pak samo zadržimo u domeni stripovskih ekranizacija, Deadpool svakako nudi drugačiji pristup problematici, no protagonistovo i filmovo komuniciranje s publikom teško da bi se moglo nazvati inventivnim. Lomljenje okvira ovdje više funkcionira kao strategija kojom se nastoje postići humorni učinci, a ne propitati sama narav stvarnosti filmskoga medija.
Navedeno je primjetno već u najavnoj špici, koja je jedan od najuspjelijih segmenata filma: u njoj se ekipa, koja stoji iza djela, sprda sama sa sobom. Potom shvaćamo da se priča otvorila na svom vrhuncu – antijunak Deadpool (Ryan Reynolds) uspio je uhvatiti negativca Ajaxa (Ed Skrein), koji ga je pretvorio u mutanta. Nakon toga protagonist počinje pripovijedati priču o sebi, dok je bio Wade – bivši marinac te plaćenik koji se kretao gradskim podzemljem i sumnjivim barovima. Posrijedi je tipična priča o tome kako je marginalizirani subjekt postao superjunakom. Nakon što se sretno zaljubio, otkrio je da umire od raka. Želja da izbjegne smrt dovela ga je u ruke nemilosrdne organizacije koja proizvodi mutantne. Ajax ga je pritom lišio dobrog izgleda pa mu se Wade sada nastoji osvetiti za svo mučenje kojem ga je podvrgnuo. Kada se priča napokon vrati u narativnu sadašnjost, shvaćamo da je posrijedi bio lažan vrhunac jer Ajax, spletom nesretnih okolnosti, uspijeva pobjeći. Fabularna kombinatorika je predvidljiva: negativac otima djevojku pozitivca – Vanessu (Morena Baccarin) kako bi ga namamio u klopku. Osim što napušta strogu i monotonu narativnu linearnost, Deadpool, nije teško primijetiti, ima priču koja je poprilično tanka te počiva na općim žanrovskim mjestima. Dakle, s jedne strane imamo naslov koji na metarazini nastoji propitati žanrovske konvencije, no s druge strane priča mu predstavlja jedno od najneoriginalnijih posezanja za žanrovskim općim mjestima. Koji zaključak možemo izvući iz toga? Djelo ne predstavlja subverziju žanrovskih konvencija, nego upućuje na njih isključivo radi postizanja niza komičnih efekata.
Nemaštovitost i bezličnost priče nastoji se prikriti i nadomjestiti razgovorljivim i ciničnim protagonistom (vrlo dobar Ryan Reynolds), antijunakom kojem su strana moralna i etička načela, koja inače superjunaci njeguju. Wade/Deadpool pripovijeda svoju priču te se izravno obraća gledateljima nastojeći ih uvući u fiktivnu komunikaciju pripovjedač (lik) – gledatelj. Pritom se komični efekti nastoje postići brojnim citatnim i autoreferencijalnim elementima. Deadpool tako pita dvoje mutanata zašto nema ostalih pripadnika X-Mena u filmu i je li razlog tome što je studio bio škrt da plati angažman još nekoliko glumaca iz serijala. Kada protagonist reže ruku, upućuje na Boyleov film 127 sati (127 Hours, 2010). Ostvarenje vrvi opaskama na popularnu kulturu, napose glazbu. Scenaristi Rhet Reese i Paul Wernick kao na pokretnoj traci zasipaju gledatelje često autoreferencijalnim šalama, no samo manji dio je uspio i duhovit, dok ih većina ostavlja dojam infantilnosti, poluprerađenosti i katkada stupidnosti. Pojava pojedinih likova, poput Colossusa (Stefan Kapičić) i Negasonic Teenage Warhead (Brianna Hildebrand) nije koncizno uklopljena u strukturu priče pa djeluju nasilno umetnuti, dok se akcijski prizori ponekad čine odveć konfuzno postavljeni.
Deadpool je imao potencijala postati drukčijim filmom o superjunacima, no u tim nastojanjima ostao je tek na pola puta.
© Dejan Durić, FILMOVI.hr, 22. veljače 2016.