Ljubavi ime ti je...
Carol, red. Todd Haynes
-
Kada su negdje početkom dvijetisućitih iz Sight and Sounda zamolili Todda Haynesa da sastavi svoju listu deset najboljih filmova svih vremena, redatelj je na svih deset mjesta stavio melodramu Sve što nebo dopušta (All That Heaven Allows, 1955) Douglasa Sirka, da bi zatim snimio i svojevrsni remake/hommage dotičnoga filma – Daleko od raja (Far from Heaven, 2002). Spomenuti Sirkov film, koji govori o nedopuštenoj ljubavi između dobrostojeće udovice Cary Scott (Jane Wyman), pripadnice višeg srednjeg sloja iz Nove Engleske, i njezina vrtlara Rona Kirbyja (Rock Hudson), iz današnje perspektive, osim svoga izrazito rafiniranoga stila, na prvu djeluje kao sladunjava melodrama koja je odavno izgubila utrku s vremenom. Međutim, ispod raskošne i melodramatične površine, Sirk se bavio srazom društvenoga i osobnoga te je secirao društvene i psihološke patologije pedesetih godina dvadesetoga stoljeća, potaknute društvenim potiskivanjem te agresivnim prodorom konzumerizma, a koji guše autentičnost življenja.
Sve što nebo dopušta stoga pršti od zajedljive ironije, a redatelj je uspio, iz današnje perspektive možda ne toliko suptilno, demaskirati sve ceremonije, načela, društvene ritualne, moralna i etička načela na kojima počiva svjetonazor konzervativne, puritanske više građanske klase. Posebice se propituje svođenje žene na objekt lišen seksualnosti i samosvjesti. Danas se ovaj film, primjerice može iščitati i kao queer parabola koja propituje bjelačke, srednjostaleške, heteroseksualne norme pa ne čudi Haynesova fascinacija Sirkom, tim više što je on u prvoj polovini devedesetih godina prošloga stoljeća bio jedna od perijanica pokreta New Queer Cinema (Poison, Dottie Gets Spanked). Osim što je bio fasciniran Sirkovim društvenim komentarom, pa u Daleko od raja koristi prošlost, odnosno pedesete godine dvadesetoga stoljeća kao osmatračnicu za sadašnjost, Haynes je u njegovu opusu vidio i posebne estetske kvalitete koje su odgovarale njegovu senzibilitetu pa ih je kostimografski, scenografski i napose putem iznimne fotografije Edwarda Lachmana nastojao rekreirati.
Daleko od raja britka je kritika homofobije, ali i feministička studija jer je Cathy (Julianne Moore) dvostruko opresirana: zbog toga što je žena i stoga što se upušta u međurasni ljubavni odnos. Ona treba biti lutka u raskošno uređenom domu supruga Franka (Dennis Quaid) te jedan od trofeja koje može pokazivati obiteljskim prijateljima. Kada otkrije da njezin suprug prikriveni homoseksualac, obiteljska joj se idila ruši. Društveni i psihijatrijski diskrusi pedesetih godina nesmiljeni su prema Franku, no on se kao muškarac ipak može uhvatiti ukoštac sa svojom društvenom transgresijom, dok Cathy kao žena ne smije i ostvariti svoje žudnje, napose ne izvan braka i s osobom druge boje kože. Carol je na tragu razmatranja kojima se Haynes bavio u Daleko od raja, izuzev rasne problematike, no putem naslovne junakinje tematike homoseksualne žudnje i opresije žena bivaju međusobno isrprepletene. Dva ostvarenja u čvršću cjelinu povezuje i vizualni segment, žanrovsko određenje te vrijeme radnje.
Ova se ekranizacija romana Cijena soli Patricije Highsmith, koju scenaristički potpisuje Phyllis Nagy, odlikuje iznimnom, gotovo arhitektonskom brigom o strukturi u kojoj ne postoji niti jedan segment koji ne doprinosi brižljivo građenoj cjelini. Haynes priču otvara na kraju – neposredno prije završetka, samo što to gledatelju još nije jasno, prilikom večernjeg susreta protagonistica Carol Aird (Cate Blanchett) i Therese Belivet (Rooney Mara) u mondenom restoranu. Njihov će intimni razgovor biti prekinut naprasitim upadom mladića, Theresina poznanika, koji je poziva na zabavu. Nakon toga priča se vraća unatrag pa stoga pratimo dugu analepsu koja prikazuje postupni, suptilno gradirani razvoj ljubavne priče između dobrostojeće kućanice iz višeg društvenog sloja Carol te mlade Therese, koja je zarobljena u robnoj kući specijaliziranoj za igračke, gdje radi kao blagajnica. Prvi je susret vezan uz kupovinu lutke za Carolinu kćer, a budući da su svi primjerci prodani, Therese predlaže kupnju modela vlaka s tračnicama, uz napomenu da su to igračke kojima se ona više voljela igrati nego s lutkama. Motiv vlaka ovdje funkcionira kao otpor heteronormativnosti i ukalupljivanju, što je bitan aspekt propitivanja djela. Nakon niza peripetija, koje slijede konvencije melodramatskog žanra, priča završava u točki u kojoj je započela te kreće prema raspletu.
Takva sižejna poigravanja ne nose ništa osobito novo, no redatelju koriste da bi postavio dvije razine priče – jedna se odnosi na jezik žudnje koji minuciozno secira, a druga na kritiku društvenih normi i rituala, vrlo nalik onima iz Daleko od raja. Carol i Cathy naoko su slični likovi. Njihovo je obiteljsko i društveno okruženje blisko: bogataško, umiveno, blazirano u razdoblju kada konzumerizam i materijalizam počinju uzimati maha. No dok se potonja dala ukalupiti, prva je samosvjesna i prkosi društvenim očekivanjima žene iz višeg građanskoga staleža pa ne želi pristati na ulogu pasivne lutke koja služi suprugu Hargeu (Kyle Chandler) za pokazivanje. On je pak rob svojih klasnih zabluda i predrasuda, što je podcrtano njegovom obiteljskom pozadinom te podilaženjem konvencionalnim i uskogrudnim stavovima njegove majke. Carolino odbacivanje društvenih ograničenja napose se manifestira kroz odbijanje da prisustvuje dosadnim, licemjernim i snobovskim večerama kod Airdovih. Hargeova je logika vezana uz kontrolu i dominaciju, no njegova je zabluda u tome što mislim da ženu može sputati patrijarhalnim društvenim mehanizmima, ignorirajući činjenicu da se unatoč svim naporima žudnja ne može ukalupiti. Pokušava manipulirati na najsebičniji način – starateljstvom nad kćerkom Rindy (Sadie Heim), no Carol postaje svjesna da ako ne ostvari svoju pravu prirodu, ne može biti niti dobar uzor Rindy.
Haynes stoga propituje položaj žene u društvu te utjecaj različitih diskursa u rasponu od obiteljskih do psihijatrijskih na njezinu egzistenciju, no istodobno postavlja psihološki produbljenju ljubavnu priču, koja se gradi putem niza sitnih detalja, koji otkrivaju bitne aspekte razvoja odnosa među protagonisticama. Pritom govor tijela, suptilni dodiri i pogledi nagovještavaju razvoj emocija pa redatelj vizualno-auditivnim sredstvima nastoji ocrtati jezik žudnje. Često su protagonistice sagledavane kroz prozore ili poluotvorena vrata, čime se podcrtava društveni nadzor, koji će doslovno ostvariti Hargeovim unajmljivanjem privatnoga detektiva. Odlične glumačke kreacije Cate Blanchett i Rooney Mare također su pridonijele uvjerljivom prikazu razvoja ljubavnoga odnosa. Prva svojom pojavom dominira djelom te iskazuje širok opseg emocija i stanja: melankolija, osamljenost, zamor, a brižno dotjerana vanjština u rasponu od frizure do savršeno usklađene odjeće ne uspijeva prikriti unutarnje nezadovoljstvo te nabujali erotizam koji prijeti izbijanjem na površinu. Slično kao u Daleko od raja, tako i u Carol scenografija i kostimografija simbolizira društvenu masku koja opterećuje i ograničava. Rooney Mara kao Therese neiskusnošću i prirodnošću predstavlja antipod svojoj ljubavnici, no obje žene povezuje zarobljenost u ulogama u kojima ne žele biti i u kojima se ne snalaze.
Djelo je živopisan spoj sirkovske melodrame i filma ceste. Prva se bavi srazom društvenih stremljenja i osobnih žudnji, propituje norme i vrijednosti te vizualno-auditivnu raskoš vanjštine – društvenih kulisa, suprostavlja onome što se krije ispod površine. Vizualna je pedanterija Haynesa fascinatna jer je scenografski i kostimografski sve usklađeno te postavljeno u sklad s proživljavanjima protagonistica. Primjerice, emocionalno rastresena Carol nosi jarko crveni kaput te umalo pada pod kamionet iste boje. Lirizmu cjeline doprinosi i glazbena podloga Cartera Burwella, a posebice treba istaknuti bogatu fotografiju Edwarda Lachamana, koji je djelo snimao na 16mm vrpci. Film ceste često fabulativnu matricu putovanja koristi kao podlogu za priču o samospoznaji te samoafirmaciji, što nije iznimka niti u Haynesovu slučaju jer protagonistice tijekom prolaska homogeniziranim pjezažom američkih motela, što je suprotstavljeno ispoliranom okruženju Carolina doma, nastoje odbaciti uloge koje ih sputavaju. Carol u svakom slučaju pokazuje zašto je Todd Haynes jedan od najkreativnijih i ponajboljih suvremenih američkih filmaša.© Dejan Durić, FILMOVI.hr, 3. veljače 2016.