Filmski trag rock-kameleona

Sjećanje: David Bowie (8. siječnja 1947. – New York, 10. siječnja 2016.)

• 
  
  Rođen 1947. u Londonu, preminuo 2016. u New Yorku, rock-kameleon David Bowie je, poput mnogh predstavnika svoje profesije, ostavio možda ne značajan, no nezanemariv i zanimljiv trag u filmskoj umjetnosti. Film i popularnu glazbu vežu neke važne zajedničke odlike – oboje postoje u trajanju, u vremenu i oboje su ponajprije namijenjeni masovnoj, pučkoj zabavi koja u sretnim slučajevima, nasreću ne odveć malobrojnima, doseže do visina umjetnosti. Stoga se čini podosta prirodnim da brojni odličnici popularne pjesme iskazuju nemalo zanimanje za film. Karizma glazbenih velikana, izvođača, neizostavno uključuje i određeni glumački dar, svakako u smislu nastupa pred publikom; kod pjevača nužno onaj interpretacijski koji će slušatelja uvjeriti u svojevrsnu istinitost onoga što pjeva. Najvećim zvijezdama, uz to, postaju mahom oni pjevači – a pjevači su, je li, uvijek najpoznatiji glazbenici – koji, bilo promišljeno bilo spontano, svoju osobnost javnosti predstavljaju u određenom svjetlu, najčešće privlačno obojenom dozom tajanstvenosti.
  
  Govoreći o nekima od korifeja estrade svih vremena, neizostavno je sjetiti se, primjerice, Franka Sinatre, kao predstavnika takozvanog popa, i Elvisa Presleyja, kao predstavnika rocka, koji su se glumački okušali u nekoliko desetaka filmova. Presley, doduše, nije bio osobit glumac u pravom smislu tog poziva – filmovi s njim u glavnoj ulozi snimani su tek da bi se dodatno kapitaliziralo na njegovoj popularnosti. No Sinatra je uistinu bio rasan glumac koji je za nastup u ratnoj melodrami Odavde do vječnosti (From Here to Eternity, 1953) Freda Zinemanna nagrađen Oscarom za sporednu ulogu. Bing Crosby, primjerice, bio je u podjednakoj mjeri glumac i pjevač, i on nagrađen Oscarom, za glavnu ulogu u mjuziklu Idem svojim putem (Going My Way, 1944) Lea McCareyja Judy Garland, također, i glumica i pjevačica.
  
  Mnogi prvaci svijeta rocka rado su koračali u svijet filma, neki sa zbiljskim ambicijama da iskažu svoj dar i sposobnosti u tom području. Bob Dylan i Neil Young čak su režirali cjelovečernje igrane filmove, doduše ne osobito uspješno. Nick Cave potpisao je nekoliko uspješnih scenarija. Jim Morrison studirao je filmsku režiju, no tijekom kratkog života zadovoljio se sporadičnom izradom snimaka amaterskog karaktera. Mick Jagger pokrenuo je vlastitu filmsku producentsku kuću u čijem se portfelju nalaze posve respektabilni naslovi Enigma (2001) u režiji Michaela Apteda i Žene (The Women, 2008) u režiji Diane English, a i kao glumac ostvario je nekoliko zanimljivih uloga u zanimljivim filmovima poput Performacea (1970) Nicolasa Roega i Donalda Cammela, Neda Kellyja (1970) Tonyja Richardsona te Žigola (The Man from Elysian Fields, 2001) Georgea Hickenloopera. Kao glumci dramskih ambicija okušali su se, navedimo nekoliko najglasovitijih, John Lennon, Madonna (Zlatni globus za Evitu 1997), Sting, Roger Daltrey, Tom Waits, Iggy Pop i vrlo uspješno Kris Kristofersson te u novije vrijeme Eminem.
  
  Redatelji i producenti glazbene zvijezde u filmove ipak rjeđe uzimaju zbog njihova iznimna glumačkoga dara, negoli zbog njihova specifična imidža, javno izgrađene osobnosti i aure koji bi se mogli dobro, u najboljem slučaju idealno, poklopiti s onime čemu teži budući film. Upravo takvi savršeni spojevi su i dali najupečatljivije, najdojmljivje, najosebujnije prinose glazbenih zvijezda filmskoj umjetnosti. Među njima je, bez sumnje, spomenuti nastup Micka Jaggera u Performanceu koji je dobrim dijelom slikao dekadentnu razuzdanost rock kulture s kraja šezdesetih, čiji je Jagger doista bio predstavnik. Kvalitetom podjednako uspješan film s idealnim tumačem središnjeg lika bio je glumački prvenac Davida Bowieja, Čovjek koji je pao na zemlju (The Man Who Fell to Earth, 1976), također u režiji Nicolasa Roega. U njemu je Bowie, poznat po mnogim pjesmama s temom znanstvene fantastike i likovima izvanzemaljaca, kao i po elegantnoj, profinjenoj otuđenosti, besprijekorno otjelovio osamljenog izvanzemaljca. Roeg ga je, veli, angažirao pogledavši dokumentarni film o njemu, Cracked Actor (1975) Alana Yentoba, razgovor na audiciji trajao je vrlo kratko, a rock-zvijezda je, tvrde svi sudionici, filmske zadatke savladala i obavila neizmjernom lakoćom i profesionalnošću.
  
  Tijekom sljedećih četrdesetak godina Bowie je glumio ili svoj lik posudio u dvadesetak filmskih komada, a zapaženu je, odnosno veliku glumačku dramsku ulogu dobio u ratnoj drami Sretan Božić, g. Lawrence (Merry Christmas Mr. Lawrence, 1983) Nagise Oshime, u kojoj je tumačio britanskog zarobljenika u Drugom svjetskom ratu. Na setu, rekoše, opet bje posve profesionalan, no o konačnoj vrsnoći izvedbe mišljenja su bila podijeljena. Ali njegova otmjena distanciranost i zagonetnost zasigurno su djelu zajamčili notu apartnosti. U oba ta filma nemalu ulogu odigrala je i činjenica da su više ili manje tematizirali nekonvencionalnu seksualnost i androginost kojima se Bowie poigravao i u stvarnom zvjezdanom životu, pri čemu je u, recimo to tako, marketinškom smislu, zbilja pomogla filmu, a filmovi zbilji.
  
  Ako već ne među uspjelije, među zamjećenije se Bowiejeve filmsko-glumačke pustolovine ubrajaju i film strave Glad (The Hunger, 1983) Tonyja Scotta te mjuzikl Apsolutni početnici (Absolute Beginners, 1986) Juliena Templea i bajka za djecu Labirint (Labirynth, 1986) Jima Hensona. Valja spomenuti da je surađivao i s Ridleyjem Scottom, doduše daleke 1969., dok još ni jedan od njih dvojice nije bio svjetski poznat, i to u televizijskoj reklami za sladoled – koju se, usput rečeno, može vidjeti na YouTubeu – te da ga je Martin Scorsese, uopće velik poklonik rocka, angažirao za epizodnu ulogu Poncija Pilata u kontroverznom Posljednjem Kristovom iskušenju (The Last Temptation of Christ, 1988). Od velikana režije, ugostili su ga i David Lynch, u Twin Peaks: Vatro, hodaj sa mnom (Twin Peaks: Fire Walk with Me, 1992) i Christopher Nolan u Prestižu (The Prestige, 2006), gdje je, nama osobito zanimljivo, tumačio Nikolu Teslu.
  
  Pažnje je vrijedan i njegov posredan utjecaj na Nemilosrdne gadove (Inglourious Basterds, 2009) Quentina Tarantina. U filmu čija je radnja smještena u Drugi svjetski rat, Tarantino je kao glazbenu podlogu jednog prizora pustio tom dobu definitivno nepripadajuću skladbu Cat People (Putting Out Fire), koju je Bowie 1981. skladao s Giorgiom Moroderom za melodramu strave Ljudi mačke (Cat People, 1982) Paula Schradera. Tarantino je ovako objasnio neobičnu odluku: „Obožavam tu pjesmu. Silno me smetalo da je Schrader u svome filmu uopće nije iskoristio – tek ju je bacio preko odjavnice. Još tada, kad sam gledao Ljude mačke, pomislio sam: Kad bih ja imao takvu pjesmu na raspolaganju, oko nje bih izgradio dvadesetminutni prizor. To sam, eto, sad i učinio.“
  
  © Janko Heidl, FILMOVI.hr, 27. siječnja 2016.

Piše:

Janko
Heidl