Možda trenutno najzanimljivija svjetska kinematografija, ona (začudnog) Grčkog novog vala, samosvojna je i osebujna baš kao i njen lučonoša – redatelj Yorgos Lanthimos; temeljena na high concept premisama, oslonjena kako na brechtovske agitacijske jednako i ionescovske apsurdističke forme; kako na (Roy) anderssonovsku nonsensnu grotesku tako i na (Wes) andersonovsku statičnu, minuciozno osmišljenu a opet bizarnu mizansceničnost; ponajviše pak na uznemirujuće de chiricovsko metafizičko slikarstvo ekstremnih oblika, zamjenjivosti iluzije i stvarnosti, pritom bivajući posvemašnje svoja i navlastita, autentična i originalna melankolično-lirska, cerebralno-asketska, satiričko-metaforična, alegorijsko-nadrealna mješavina.
Lanthimosovi prepoznatljivi kodovi, rukopis i idiom i u redateljevom prvom filmu na engleskom jeziku Jastog, kao i u naslovima na grčkom jeziku (šifra: Očnjak /Kynodontas/, 2009), tvore zaseban hermetičan mikrokozmos alternativne paralelne stvarnosti ili možda budućnosti – preciznih i rigidnih kompozicija, rječite nadrealistične fotografije Thimiosa Bakatakisa, östlundovski cropanih kadrova s likovima izvan okvira, sporadičnih slow-motiona agresivno podcrtanih ominoznom snažnom glazbom Stravinskog, Beethovena i Schnittkea, dekonstrukcije kodova humornog, bezizrazne i bizarne, gotovo mehaničke verbalne komunikacije, što dodatno stvara efekt anticipacijske nelagode i naizglednog nesmisla.
Jastog se oslanja na dihotomiju parovi-samci. Pritom represivni i ideološki ekstreman totalitarni sustav mainstreama, koji podržava opciju parova, sve samce zadržava u hotelu (blaziranoj građevini kao simbolu umjetnog, otuđenja) s algoritamski razrađenim pravilima koja neuspješna sparivanja nagrađuju pretvaranjem pojedinaca u životinje po izboru (kao alegoriju niževrijednog bivstvovanja nasuprot idealnom suživotu u paru). Opreka mu je alternativno samovanje u bezakonju u šumi (divljina kao simbol onog prirodnog) među dijametralno oprečnim pobunjenicima – gerilcima, no koji također njeguju vlastite brutalne i bezosjećajne zakonitosti bekompromisnog rigoroznog celibata, s okrutnim i oporim kažnjavanjima prekršitelja (mahom vezanih za sakaćenja).
Junak (Colin Farrel), koji u slučaju nepronalaženja partnerice, bira pretvoriti se u jastoga, jastog (te donekle i Kafkin Samsa) biva čitavim trajanjem filma – on je, ponajprije, rušitelj pravila i uvijek izvan njih – u hotelu gdje ne smije biti samac – samac je, u šumi gdje mora biti samac – nije samac; i to kroz proces svojevrsne anti-adaptacije. Jednako, naime, kako navedeni rak zbog rasta i pretijesnog oklopa odbacuje stare slojeve kako bi prigrlio nove, isto čini i Lanthimosov junak. Time bi se dalo zaključiti da je redatelj istinski sklon provokativnom propitivanju tradicionalnih obiteljskih nametnutosti (i Očnjak također razrađuje istu temu) kao i opsesivnih suvremenih društvenih prinuda i stigmatizirajućih pritisaka na pojedince, koje glorificiraju i promoviraju život u paru kao ostvarenje trajne sreće i ispunjavanje smisla, dok se istovremeno zagušuju i reduciraju ponaosobne kompleksnosti te ubija ljudskost i stvara istinska osamljenost, neovisno samaca ili parova (svojevrsna referenca na Vinterbergov film iz 2003. godine Sve zbog ljubavi (It's All About Love) u kojem ljudi umiru na ulicama doslovno od slomljenih srdaca – psihičke zapostavljenosti).
© Katarina Marić, FILMOVI.hr, 27. siječnja 2016.
