Mrska osmorka upućuje da se Quentin Tarantino nakon Odbjeglog Djanga (Django Unchained, 2012) odlučio intenzivnije pozabaviti američkom robovlasničkom i rasističkom prošlošću. Stoga navedena ostvarenja čine čvršću temstsko-idejnu cjelinu. O tome ne svjedoče samo problematika rasizma koju seciraju, nego i žanrovske preference. Oba filma se poigravaju konvencijama vesterna te, karakteristično za autorov opus, posežu za citatnošću pa su ispunjena referencama na popularnu kulturu i filmsku baštinu. Djela su posvete vesternu, s tim da je u prethodnom naslovu posrijedi izravno pastiširanje strategija špageti vesterna pa je redatelj nastojao precizno rekonstuirati ikonografiju podžanra u rasponu od specifičnih retoričkih sredstava, naglašenog motiva osvete te dijadnoga suprotstavljanja pozitivnih i negativnih likova, glazbene podloge Ennija Morriconea koja daje pojedinim segmentima gotovo operetnu notu, do intertitlova kao jednoga od oblika filmske interpunkcije. Odbjegli Django nije bježao od ekspolatacijskog štiha te nas je sam naslov izravno upućivao na slavni izdanak spomenutoga podžanra – Djanga (1966) Sergia Corbuccija s Francom Nerom u glavnoj ulozi, koji se u manjoj ulozi pojavljuje i u Tarantinovu djelu.
Mrsku osmorku možemo pojmiti kao drugi stupanj u autorovu razmatranju rasne problematike putem korištenja žanrovskih premisa vesterna, što nije bez razloga. Odbjegli Django prostorno je bio smješten na američki jug – robovlasniško područje kojim su dominirali bijelci i koje je svoju ekonomiju temeljilo na poljoprivredi te plantažerskom uzgoju raznih sirovina, koja ne bi bila toliko unosna bez jeftine radne snage koju su čini afrički robovi i njihovi potomci. Kako Sjedinjene Američke Države do danas nisu sasvim preispitale svoju sramnu etapu robovlasničke prošlosti u kojoj je malobrojna bjelačka južnjačka elita ekonomski prosperirala izrabljujući afroameričko stanovništvo, koje je postavljeno na margine američke nacije, Tarantinov je protagonist Django penetrirao u samo srce plantažerskoga juga kako bi izvršio osvetu za povijesne nepravde.
U Mrskoj osmorci prostorne se odrednice znakovito mijenjaju jer redatelj se jugu već osvetio pa sada svoj napad usmjerava prema toposu zapada i granice, dakle onoga prostora na kojem se stvarao američki identitet. Narativ o kolonizaciji i iskorištavanju zemlje, vezan uz kraj robovlasništva i industrijsku revoluciju, sugerirao je brojne mogućnosti koje je neosvojena i nekultivirana zemlja nudila te je upućivao na fizičku i intelektualnu pokretljivost, što je dovelo do stvaranja američke koncepcije o sebi. Pritom je figura osvajača i pionira vrlo bitna jer on svojom snagom i spretnošću kolonizira i ukroćuje divlju zemlju te je podvrgava svojim potrebama. Kao protufigura, Drugi, javlja se Indijanac, odnosno domorodac, koji predstavlja prepreku u njegovim nastojanjima jer kolonizacija u svojoj srži nije ništa drugo nego otimanje zemlje na koju bijelac nema pravo. Stoga se Amerika stvarala putem širenja na zapad jer je to značilo udaljavanje od Europe i njezina utjecaja i staleških distinkcija, koji je još uvijek bio jak na istočnoj obali. Prodor je na zapad nudio mogućnosti posjedovanja vlastite zemlje, a time i ekonomske afirmacije pa su na zapadu oblikovane temeljne konture američkoga identiteta i cjelokupne nacionalne mitologije: snažan individualizam, hrabrost, otimizam, ekspanzionizam, dakle, sve ono što uostalom predstavlja i ideološku poputbinu klasičnoga vesterna.
Navedeno je zanimljivo jer vestern kao žanr svoju cjelokupnu mitologiju i ikonografiju upravo izgradio na konceptu granice na kojoj se pionirski bijelac suprostavlja silama necivilizacije i barbarstva te uspostavlja red i uspisuje znakove u teritorij. Stoga nimalo ne čudi da se vestern uvijek smatrao najameričkijim žanrom. Ako je posrijedi žanr koji zrcali samu srž američkoga identiteta te temelje njihove nacionalne mitologije, onda Tarantino obrasce vesterna koristi kako pri preispitao taj identitet i nacionalnu mitologiju, što predstavlja bitan aspekt propitivanja Mrske osmorke, koja je smještena na planinske vrleti Wyominga neposredno nakon završetka Građanskoga rata.
Ekspanzija na zapad je bjelačka i muška priča koja isključuje Drugoga – Afroamerikanca pa Tarantino kao bitnoga protagonista u ansamblu likova postavlja jednoga: bivšeg pukovnika sjevernjačke vojske Marquisa Warrena (Samuel L. Jackson), sada čuvenoga lovca na ucjenjene glave, koji se navodno dopisivao s predsjenikom Lincolnom. On na početku filma, dok im se približava snježna oluja, susreće drugoga lovca na ucjenjene glave – Johna Rutha (Kurt Russell), koji svoj plijen Daisy Domergue (odlična Jennifer Jason Leigh) vodi na vješanje u Red Rock. Usput im se pridružuje bivši član južnjačke rasističke bande i novi šerif u Red Rocku Chris Mannix (Walton Goggins). Oluja ih primorava da se smjeste u svratište Minnie Mink (Dana Gourrier), koja je misteriozno nestala, a tu susreću četvoricu tajanstvenih likova: Meksikanca Boba (Demian Bichir), kojem je Minnie navodno ostavila svratište na čuvanje, krvnika u Red Rocku Oswalda Mobraya (Tim Roth), šutljivog stočara Joea Gagea (Michael Madsen) te umirovljenog generala južnjačke vojske Sandyja Smithersa (Bruce Dern).
Prostorna dimenzija filma precizno je postavljena: prvi dio filma odvija se tijekom nesigurnog i opasnog puta divljinom kroz snježnu oluju, što je epski dočarano fotografijom Roberta Richardsona te uporabom 70 mm vrpce, što formatu daje veliku oštrinu i prostornu dubinu. Drugi dio filma kontrapunktiran je putu te naspram neograničenosti prostora u prvome dijelu afirmira klaustrofobičnu zatvorenost protagonista u svratištu, koje zbog oluje ne mogu napustiti. U tom se trenutku u vesternovski obrazac uvode konture trilera jer dolazi do zločina koji vapi za razrješenjem. Ujedno klaustrofobičnost zatvorenoga prostora upućuje na zatvorenost rasnih odnosa i predrasuda koje protagonisti neprestano iskazuju prema Afroamerikanacu.
Svaki lik je predstavnik jedne društevene skupine te svjedoči o različitom poimanju rasnih odnosa, premda Warrenova pojava izaziva zazor među najviše stanara svratišta. Objekt je pak vodila Afroamerikanka, čija su vrata svima bila otvorena, no ona je, ispostavit će se, nasilno uklonjena, pa ideja jednake mogućnosti za sve stanovnike Amerike, koju premisa zapada nudi, biva dovedena u pitanje. S druge strane, nasilno južnjačko tretiranje Afroamerikanaca paralelizira Warrenovo brutalno tretiranje vlastitih neprijatelja i protivnika. Ujedno svaki od likova boravi na zapadu jer tamo nešto može ostvariti, no ambicija za društevenom afirmacijom i emancipacijom neprestano je potkopavana zbog različitih neprijateljstava i predrasuda koje likovi iskazuju. U konačnici snage udružuju novi šerif, koji se ne može riješiti svojih rasističkih južnjačkih predrasuda, i Afroamerikanac, a njihov je savez potaknut borbom protiv novog neprijatelja – žene. Tarantino pesimistično, iako ne osobito originalno, zaključuje ono što je Freud stotinjak godina ranije utvrdio – ljude se može povezati zajedničkim neprijateljem, koji im pomaže da na trenutak zanemare međusobne predrasude, čime se u konačnici može ostvariti i nacionalna kohezija. Navedeno ipak ne znači da su predrasude uklonjene, nego samo čekaju povoljan trenutak da se ponovno aktiviraju i usmjere.
Iako je priča precizno postavljena, Mrska osmorka ipak je film koji pati od ozbiljnih nedostataka. Naracija je organizirana u šest poglavlja od kojih prva četiri prate linearno-kronološki razvoj radnje. Na kraju četvrtog dijela upliće se izvandijegetski glas u offu, kao svojevrsna intervencija nadređene pripovjedačke instancije, koja priču vraća unutrag, u jutro uoči zbivanja u glavnoj radnji. Nakon analepse koja otpada na cijelo peto poglavlje, šesti dio predstavlja epilog i povratak u temeljnu narativnu liniju. Međutim, (pre)dugačka analepsa, koja ima funkciju otkrivanja nepoznanice u priči, odveć je nefunkcionalno iskorištena te ubija iščekivanje i narativni ritam. Postavljanje situacije u zatvorenom svratištu također je odveć statično, pomalo teatralno te usporava pripovijedni ritam pa cjelina sporadično ostavlja dojam razvučenosti. Zaštitni Tarantinovi znakovi poput eksploatacijskog baratanja nasilnim prizorima i velika pričljivost likova prisutni su i u ovom djelu, no dijaloška prepucavanja protagonista djeluju kao da smo ih već nekoliko puta mogli vidjeti u prethodnim autorovim ostvarenjima.
© Dejan Durić, FILMOVI.hr, 19. siječnja 2016.
