Opušteno i nepretenciozno

Kratki utorak – Rani eksperimentalni filmovi Slobodana Šijana

• 
  
  Predstavljajući svoju najnoviju knjigu Filmus. Priče o filmu (Službeni glasnik, Beograd, 2015), srpski sineast Slobodan Šijan (1946) sredinom prosinca prošle godine gostovao je u Zagrebu, a tom je prigodom, uz njegovu nazočnost, popraćenu pokojim objašnjenjem konteksta i autorskih namjera, u programu Kratki utorak kina Tuškanac 15. prosinca prikazana retrospektiva njegovih ranih kratkih eksperimentalnih filmova, ostvarenih za studija filmske režije, u razdoblju od 1970. do 1972., te njegov zasad posljednji filmski rad, također kratkometražni, eksperimentalno-dokumentarni slikopis naziva Pesma za Toma iz 2010. Šijan je, najpoznatiji kao redatelj dva omiljena dugometražna igrana filma bivše nam države, Jugoslavije, Ko to tamo peva (1980) i Maratonci trče počasni krug (1982), snimljena prema scenarijima Dušana Kovačevića. Ti se naslovi i u današnje vrijeme gotovo redovno nalaze na vrhu ljestvica tzv. najboljih filmova SFRJ po mišljenju publike, a visoko kotiraju i u kritičarskim izborima.
  
  Premda je tim crnim komedijama stekao status hitmejkera, Šijan je određen uspjeh postigao još filmom Davitelj protiv davitelja (1984), no ostatak njegova opusa – nevelik, jer je nakon početnog uzleta često nailazio na nerazumijevanje financijera – ostao je prilično nezapažen. Po umjetničkoj vokaciji, međutim, Šijan nije samo filmaš. Prije upisa na filmsku režiju, završio je likovnu akademiju, a tijekom sedamdesetih bavio se i likovnim i multimedijskim projektima, odnosno tzv. novim umjetničkim praksama te je objavio više knjiga i brošura s filmskim temama. U 21. stoljeću ponovno se aktivirao na likovno-multimedijskom planu te kao autor nekoliko izvrsnih knjiga u kojima na uvelike samosvojan način spaja autobiografska i likovnjačka iskustva s filmološkom stručnošću. U nas je najpoznatija njegova knjiga Kino Tom (Muzej suvremene umetnosti, Beograd / Hrvatski filmski savez, Zagreb, 2012) posvećena Tomislavu Gotovcu, za koju je nagrađen Nagradom Jutarnjeg lista za najbolje publicističko djelo 2012.
  
  Jedna od zanimljivosti Šijanovih ranih radova njihova je posvemašnja nepovezanost s poslije stvorenom predodžbom o autoru koji zna napipati bilo publike. Naime, ti rani filmovi ne samo da su inicijalno namijenjeni eventualno tek poklonicima eksperimentalnog roda, nego se u njima ne ćuti ni trunka autorove želje da se svidi bilo kome. Da je u tadašnjoj kinematografiji postojao kakav lovac na buduće tvorce filmskih uspješnica, Šijanovo ime zacijelo ne bi bilo ni na najopsežnijem popisu kandidata na koje bi nekom ambicioznijem producentu populističkog usmjerenja valjalo obratiti pažnju. Ne samo sudeći po rezultatima, nego i po namjerama.
  
  Tih osam uglavnom nenarativnih kratkih filmova nošenih ponajprije idejom likovnosti u trajanju te psihodeličnim stremljenjima – posrijedi su naslovi Autoportret na groblju (1970), Ručni radovi (1970), Vrt sa stazama što se račvaju (1971), Strukture (1970), Jutro u ružičastom (1970), Gradsko đubrište na Adi Huji u Beogradu (1970), Kosta Bunuševac u filmu o samom sebi (1970) i Yeah (1972) – nisu previđeni dragulji koje bi revalorizacijski valjalo smjestiti u neku nezaobilaznu antologiju jugoslavenske kinematografije, pa čak ni one amatersko-eksperimentalne. Nije riječ ni o inovativnim, ni o naročito pomno uobličenim, ni o značenjski osobitim, ni o zbiljski dojmljivim ostvarenjima. Slični filmovi nastajali su i prije, no valja reći da značajan, ako ne i pretežan broj autora eksperimentalnog filma i danas, četiri i pol desetljeća nakon Šijanovih okušaja, naveliko varira iste sheme i modele, što će reći da rod eksperimentalnog, nekonvencionalnog, alternativnog filma ne koriste kao polje slobode, invencije, istraživanja i alterniranja ustaljenih, srednejstrujaških filmotvoračkih principa, nego u njemu djeluju tek kao nenadahnuti rabitelji konvencije nekonvencionalnoga.
  
  Šijanovi se radovi, međutim, ne doimaju nenadahnutima, niti je dojam da je pod egidom eksperimentalnog arčio filmsku vrpcu u nedostatku suvislijih ideja. Oni poprilično sugestivno odražavaju strast, čuđenje, radoznalost i fascinaciju mladog filmoljupca činom snimanja i bilježenja, ovjekovječenja, na celuloid. Odražavaju i sklonost ka vedroj igri kreacije i zabavljanju mogućnostima, bez obzira na to što je ugođaj filmova uglavnom tmuran i neveseo. Dobar dio šarma leži i u podosta uočljivoj autorskoj opuštenosti i nepretencioznosti, u manjku osjećaja, želje i potrebe za snimanjem važnog filma. Čini se da je Šijan rečene radove stvarao zbog želje za istraživanjem i ispitivanjem vlastitih sposobnosti i mogućnosti, da vidi kako nešto izgleda kad on to snimi. To je zapravo i sam naveo kao jedan od motiva svog filmskog stvaralaštva uopće, spominjući kako je njegov naraštaj filmaša bio sklon citatnosti, zgodimičnom igralačkom oponašanju nekih dragih im rješenja omiljenih im autora.
  
  Podjednako šarmira i određena, prihvatljiva doza nehaja prema formi i preciznosti. Filmovi općenito ostavljaju dojam kao da traže same sebe, da se oblikuju tijekom realizacije, odnosno trajanja, da nastaju razmjerno spontano, bez strogo određenog plana, te da ni u postupku montaže nisu dovedeni do pretpostavljenog izvedbenog optimuma. Takvo čitanje poprilično potvrđuje načelno dokumentarni film Jutro u ružičastom čiji veći dio zapremaju snimke priprema Šijanove male studentske filmske ekipe na Topčiderskom groblju u Beogradu. Već na licu mjesta, oni nikako da počnu snimati ono što su navodno naumili, nego redatelj izvodi manguparije s opremom za snimanje tona i slike, odnosno zafrkava se mikrofonijom i trešnjom kamere, uz razgovor sa samim sobom – zapravo namijenjen publici – o tome ima li više smisla snimati tzv. pravi dokumentarni film ili onaj o tome kako filmaši snimaju taj film i kako on nastaje.
  
  © Janko Heidl, FILMOVI.hr, 18. siječnja 2016.

Piše:

Janko
Heidl