Osebujna poetika

Mladost (Youth), red. Paolo Sorrentino

  • Mladost (Youth), red. Paolo Sorrentino

    Što je to – kad je imamo ne znamo da je imamo, a kad je više nemamo sigurni smo da je bila tu, ali se ne sjećamo što smo to zapravo, ustvari i točno imali? Ili, kad pogledamo kroz dalekozor vidimo da je ono što nam dolazi vrlo blizu, a kad okrenemo objektiv unatrag, čini nam se toliko daleko da to više ne vidimo? Odgovore na ova pitanja – a ti su prošlost, budućnost i mladost daje nam jedan od najvažnijih kino-redatelja današnjice – Paolo Sorrentino. Mladost (2015) jedan je od onih filmova koji će u kina privući ne samo svakog onog tko je dosad vidio barem jedno djelo ovoga autora, nego i svakog onog koji u trenutku sjetno zastane pred neuhvatljivom prošlošću. Jer, budućnost je vrlo izvjesna… S velikom ćemo sigurnošću moći reći da je tehnoznanost predodredila skorašnji ustroj artificial life i artificial intelligence. No, reći će Boris Buden u istoimenoj knjizi, ono što nam treba jest Uvod u prošlost (2014). Ono što se zove sjećanje mora nadomjestiti računalnu memoriju.
    Mladost (Youth), red. Paolo Sorrentino
    Mladost nas uvodi u ambijent prestižnog sanatorija negdje u švicarskim Alpama. Fred Ballinger (Michael Caine) ostarjeli je prominentni dirigent, te nešto prosječniji kompozitor, koji redovito hodočasti u mondeno odmaralište. Dotično je prepuno bogatih Rusa, Amerikanaca i Azijata… i inih što koriste zdravstveni tretman koji ih pokušava vratiti iz otužne zbilje u bolju prošlost. Fred boluje od apatije. Kroz cijelo odvijanje filma otkrivat će se uzrok te fatalne boljetice. Kroz odnos s kćeri Lenom (Rachel Weisz) i sam će nastojati povratiti nestale osjećaje i poticaj za život, koji se negdje usput izgubio. Izlječenju od apatije pridonijet će i druženje s također ostarjelim filmskim redateljem Mickom (Harvey Keitel) i glumcem srednjih godina Jimmyjem (Paul Dano). Oni će, svatko na svoj način, doprinijeti ostvarenju poticaja da se Fred vrati na glazbenu scenu, i to na kraljevski podij. Inicijalna sekvenca, naime, sadrži razgovor emisara njezina kraljevstva Elizabete II (Alex Macquuen!) koji nagovora Freda da pred elitnom, kraljevskom publikom još jednom dirigira izvedbom svojeg najpoznatijeg glazbenog djela, jednostavna naziva – Simple Songs.

    Mick se zatječe u sanatoriju s filmskom ekipom koja dovršava scenarij njegova, kako sam kaže, „testamentalnog djela“ Life Last Days. Nomen est omen… Njegovo iščekivanje muze Brende Mortel (Jane Fonda) završit će fatalnim razgovorom po njega, ali će taj moment biti katarzom za su-protagonista mu, Freda. Dok jedan život okonačava, drugi se, čini se, opet budi! Sorrentino ponovno plijeni vizualnošću postava. No, svatko tko se upoznao s ovom neobičnom i bizarnom poetikom naći će prepoznatljive dijelove autorova osebujnog imaginarija. Drugi film talijanskog redatelja na engleskom jeziku – prvi je bio, po mom sudu, ne baš uspjelo djelo o ostarjelom rockeru Ovo mora biti pravo mjesto (This Must be the Place, 2011) – pun je pogodak u artističkom pogledu. Naime, Sorrentino je uspio dosegnuti pravi omjer između patetike i ironije, između ljepote i grotesknosti. Jer, grotesknost je oduvijek bila dio autorove osebujne poetike, a prethodni mu je film nosio naziv Velika Ljepota (Grande Bellezza, 2013).
    Mladost (Youth), red. Paolo Sorrentino
    Dakle, vizualnost postava… Što sa sobom nosi ta naoko plauzibilna fraza za svako djelo koje se može nazvati filmskim? Po čemu je to osebujna Sorrentinova vizualnost postava? Ponajprije, njegovi su filmovi mišljeni upravo kao vizualne senzacije. I to u svakom momentu odvijanja narativne, odnosno fabulativne linije. Vizualnost, unekoliko, boji i samu dramaturgiju. Česti flashbackovi protagonista uvode nas u (bolju?) prošlost likova, ali se prenose i u noćne more koje tište njihovu podsvijest. Tako će, primjerice, Lena – a koja je kao Fredova kćerka ujedno i Mickova snaha, te koju će njegov sin Julian ostaviti da bi se okrenuo mlađoj ženi – imati vrlo bizaran san u kojem će se odvrtjeti gotovo cijeli spot Palome Faith. Taj je dramaturški postupak u punom smislu te riječi pripadan Sorrentinovoj poetici bizarnosti. (Naravno, Paloma Faith tumači samu sebe!)

    Metareferencija slične prirode biti će i pojavljivanje lika velike nogometne zvijezde Diega Maradone (redatelj nije mogao dobiti samog nogometaša pa ga tumači groteskno pretili Roly Serrano). Njegovo izranjanje iz vode s ogromnim portretom Karla Marxa na leđima jedan je od vrhunaca vizualne bizarnosti postava. (Također će to biti i sekvenca nogometaševa tehniciranja s teniskom lopticom pri kraju filma.) Nešto manje uspjela, pak, jest epizoda Mickova snoviđenja u kojem mu se pojavljuju sve žene koje su prošle kroz njegove filmove. Ali… Sorrentino u svakome trenutku znade uobličiti kadar i slikovno atraktivno inkorporirati svoju autorsku imaginaciju. Ipak, prave ćemo vrijednosti Mladosti potražiti u nečemu drugom.
    Mladost (Youth), red. Paolo Sorrentino
    Sorrentinov film odiše kontemplativnošću. Jest, jest (čujem več prigovore) ponekad to i može djelovati pretenciozno, ali kada se ta promišljenost ujedini s nepatvorenom emocijom, onda dolazi do sretnog kratkog spoja, koji donosi i gledateljsku empatiju. Primjerice, razgovori između Freda i Micka, ispod naglašene autoironije, donose i uvjerljivu melankoliju dvojice staraca koji se bore koliko sa svojom prostatom, toliko i s dijeljenim sjećanjem na davnašnju, zajedničku ljubav iz djetinjstva. Mora se reći da Caine i Keitel umnogome nose strast Sorrentinova filma. Cameo-pojavljivanje Jane Fonda, pak, unosi holivudski glamour s puno sarkazma, dok njezin lik priziva Gloriu Swanson iz Bulevara sumraka (Sunset Blvd., 1950). Kako spomenuh u svom napisu o filmu Velika ljepota, Sorrentino nam pruža filmske slike veće od života. Njegov umjetnički nerv, pak, svjestan je presudnih momenata iz povijesti filmskog modernizma. Naravno, sve to prelomljeno je kroz optiku osviještenog artefakta u maniri postmoderne! U jednome trenutku će Fred reći kako je za njegov uspjeh u karijeri bilo važno poznanstvo s Igorom Stravinskim. Taj mu je pak rekao da izvoran umjetnički genij ne može proizići iz intelekta. Sorrentino, međutim, izokreće taj postulat.

    Rekao bih da uspjeh njegovih filmova duguje dubokom promišljanju sižea. Intelekt i emocija kod autora se udružuju u sinesteziji osjetilnosti i umnosti. Autorska sklonost prema bizarnom i grotesknom polučila je filmsku ljepotu. Pretjerano? Možda, ali Mladost je upravo onakav film kakav odgovara sentimentu pisca ovih redaka. Barem zakratko, otškrinuo mi je vrata sjećanja na neki prošli (ljudskiji?) svijet. Melankolija? Da, no iz vlastite se kože, ne može.

    © Marijan Krivak, FILMOVI.hr, 12. siječnja 2016.

Piše:

Marijan
Krivak

kritike i eseji