U srcu mora još je jedno djelo u podugačkom nizu ostvarenja u filmografiji Rona Howarda koje se bavi razmatranjem američke nacionalne mitologije (Apollo 13, Frost/Nixon, Cindarella Man). Doduše, ovaj filmaš nikada nije kritički sagledavao ili secirao spomenutu mitologiju jer bi to zahtijevalo veći autorski integritet. Ujedno bi se izložio bojazni da se neće svidjeti širokim narodnim masama, a to je u sustavu koji kvalitetu djela ili autora mjeri na temelju novčanoga utrška na kinoblagajnama veliki nedostatak. Stoga je Howard uvijek vodio brigu o prosječnom filmskom konzumentu tako što je znao servirati middlebrow djela koja su podilazila ukusu publike, čime si je osigurao mjesto jednoga od zaštitnih redateljskih znakova Hollywooda.
Zato njega temeljno ne zanima ekranizacija Melvillova klasika Moby Dick, nego priča koja navodno leži u pozadini slavnoga romana i koja je inspirirala njezina tvorca da uobliči tu američku romanesknu epopeju. Sama činjenica da ovdje baratamo stvarnom pričom koja leži u pozadini velike i bitne fiktivne priče upućuje nas na istraživanje prapočetaka te traganje za onim kategorijama koje leže u pozadini američkoga identiteta i načina života. Njih je ovdje zaista mnogo: u rasponu od odbacivanja privilegija po klasi te afirmiranja samoizgrađenoga čovjeka do borbe s divljom i neukrotivom prirodom i slavljenja ljudskoga slobodarskoga duha te obiteljskog zajedništva.
Howardova narativna kombinatorika konvencionalna je i predvidljiva. Mladi Herman Melville (Ben Wishsaw) 1850. godine posjećuje Thomasa Nickersona (Bernard Gleeson), posljednjega preživjeloga člana kitolovca Essex, kako bi mu potonji ispričao svoju inačicu priče o potonuću broda. Nakon početnih peripetija istraumatizirani i alkoholu skloni Nickerson na nagovor supruge pristaje iznijeti svoje dogovštine iz 1820. godine. Nije teško pogoditi da navedeno predstavlja okvirnu naraciju koja ima dvije namjere. Thomas će dobiti priliku da narativizira svoju traumu tako što će je ispripovijedati Melvilleu, koji pritom preuzima izmještenu funkciju njegova psihologa. Suočavanje s avetima prošlosti te krivnjom zbog onoga što je morao činiti kao mladić, omogućit će mu da u miru provede svoje pozne godine. Melville će pak čuti priču o ljudskoj pohlepi, ali i hrabrosti, izdržljivosti i moralnom integritetu, koja će mu pomoći da sazarije te da svoje spisateljske ambicije i preokupacije sagleda iz novoga rakursa. Unutar tako posložena okvira pratimo naraciju drugoga stupnja koju pripovijeda ostarjeli Nickerson. Ona se s vremena na vrijeme prekida da bi se fokus usmjerio na okvirnu priču, što za cilj ima retardaciju radnje, odnosno prekidanje priče u napetom trenutku, samo što to Howardu nikako ne uspijeva jer mu stvaranje, odnosno gradiranje napetosti naprosto izmiče iz ruku.
U srcu mora kao cjelina djeluje nefokusirano i nekoncizno. Howard ne zna želi li da mu film bude pustolovni spektakl ili alegorijska priča o snažnim likovima koji se iznenada nađu u velikom iskušenju. Činjenica da je djelo snimano za 3D projekciju svakako je uzela danka, što se vidi u insceniranju predugih morskih akcijskih prizora, bilo da je riječ o velikim i snažnim olujama ili pogibeljnim susretima s razjarenim kitom. Pritom redateljevo konfuzno kadriranje ostavlja dojam kao da ga ostvarenje snimao neiskusni početnik. U prvome dijelu filma prekomjerno se koristi kompjuterska animacija, što možda ne bi predstavljalo problem da nije uočljiv raskorak između animiranih pozadina i živih protagonista. Kada Owen Chase (Chris Hemsworth) pri početku Nickersonove priče razgovara sa suprugom Paggy (Charlotte Riley), u pozadini se nazire digitalno kreirani gradić koji kao da je ispao iz nekoga drugoga, animiranoga filma. Slično se događa i u morskim prizorima, gdje protagonisti djeluju kao da su neuvjerljivo ubačeni na animiranu podlogu. Iskusni redatelj poput Howarda ne bi si smio dopustiti takve propuste.
Film je također antiklimaktičan jer priča svoj vrhunac nenamjerno doživljava tijekom brodoloma pa se sve što se ima dogoditi događa u njegovom prvom dijelu. Spomenuto ne znači da se ništa bitno ne događa tijekom drugih šezdesetak minuta, no redatelj ne uspijeva nadvladati konvencionalnost plutanja brodolomaca po bonaci Tihoga oceana. Potencijalno intrigantne situacije, poput činjenice da protagonisti trebaju pribjeći kanibalizmu da bi preživjeli, ostaju neiskorištene zbog površnog scenarija Charlesa Leavitta (Krvavi dijamant), koji nije uspio zanimljivo isprofilirati likove pa su oni svedeni na bezlične binarne opozicije. S jedne strane se nalazi nekompetentni kapetan George Pollard (Benjamin Walker), koji svoju poziciju duguje staleškim privilegijama, a naspram njega smješten je prvi časnik Chase, koji iako iskusan i sposoban, nema odgovarajući obiteljski pedigre da bi bio promaknut. Iako je njihov sukob društveno intoniran, obojicu povezuje pohlepa i težnja da se dokažu, a u tom nastojanju se ogrješuju o prirodu. Motiv kita kao mitskog antagonista ostao je scenaristički sasvim nerazrađen. Vrhunac filma – narativni i idejni – trebao je predstavljati konačni susret kita i preživjelih mornara, napose Chasea. Međutim, nakon tih beskrvnih i nemaštovitih sat vremena, koje gledatelji u svojoj svijesti doživljavaju kao da traju sve one dane tijekom kojih su likovi plutali na pučini, ništa ih više ne može izbaviti iz morskih pustopoljina monotonije.
© Dejan Durić, FILMOVI.hr, 28. prosinca 2015.
