Čim je George Lucas svoj Lucasfilm prodao Disneyju, bilo je za očekivati da će doći do ponovne revitalizacije njegova tržišno najisplativijeg proizvoda – franšize Ratovi zvijezda. S obzirom na Disney i njegove apetite, nemojete očekivati da će priča stati na trilogiji koja bi trebala zaokružiti ciklus od devet filmova svemirske sage, kako je to originalno njezin tvorac zamislio. Drugim riječima, ovo je tek početak, kojim se vrlo kalkulantski, što ne mora značiti ništa loše, nastoje povezati najbolji dijelovi iz prošlosti serijala s novim elementima i preokupacijama, koji će odgovarati duhu našeg vremena i njegove publike navikle na animirane 3D spektakle.
Ako je već trebalo doći do ponovnog oživljavanja Ratova zvijezda, gotovo četrdeset godina nakon prvoga izdanka, svakako je dobra stvar što George Lucas nije potpisan kao redatelj, scenarist i producent. Iako je prva trilogija (Nova nada, 1977; Imperij uzvraća udarac, 1980; Povratak Jedija, 1984) već izgledala anakrono kada je svoju kino redistribuciju u formi restauriranih verzija doživjela krajem devedesetih godina prošloga stoljeća (navedena zastarjelost posebice se osjetila u Novoj nadi, dok Imperij uzvraća udarac u svom staromodnom štihu i danas otaje najboljim dijelom serijala), njezina prašnjavost podjećala nas je na neka druga filmska vremena, kada filmski spektakli nisu bili loše prikriveni animirani filmovi. Ne smijemo zaboraviti da su u drugoj polovini sedamdesetih godina upravo Lucas i Spielberg postavili osnovne konture visokokomercijalnih filmskih spektakala kakve danas poznajemo, a u tom kontekstu Ratovi zvijezda predstavljaju njihove klasične primjerske, koji su vješto povezivali humor, patos i akciju.
Sila se budi vrlo lukavo ignorira drugu trilogiju, odnosno slijedeći kronologiju priče prvi, drugi i treći dio (Fantomska prijetnja, 1999; Klonovi napadaju, 2002; Osveta Sitha, 2005), koju je Lucas instalirao krajem devedesetih i početkom dvijetisućitih. Osim infantilnih naslova koji kao da su pokupljeni iz trivijalne književnosti najgore vrste, autor se nije osobito proslavio svojom redateljsko-scenarističkom inventivnošću i maštovitošću. Tanašne i nerazrađene priče te ljubavni podzapleti koji se patetikom i sentimentalnim dijalozima nisu pretjerano razlikovali od latinoameričkih i turskih sapunica kao i pretjerana uporaba kompjuterske animacije, u rasponu od animiranih pozadina do digitalno kreiranih raznolikih i kičastih stvorenja, učinila su od trilogije tek još jedan niz CGI filmova. Lucasova svemirskog zabavnog parka ne bi se postidio niti Joel Schumacher koji je na sličan način nekoliko godina ranije zadao smrtonosni udarac Burotnovu Batmanu (Batman i Robin, 1997). Vraćanje na početak stoga je predstavljalo dramaturšku pustoš koja se nastojala nadomjestiti dugometražnim reklamnim demonstracijama svega što je Lucasov Idustrial Light & Magic tada mogao učiniti na polju filmskih specijalnih efekata, premda ništa osobito maštovito i inovativno na tom planu u ta tri djela nisu postignuto.
Disney je vrlo lukavo projekt novih Ratova zvijeda prepustio J. J. Abramsu, koji je nekoliko godina ranije (2009) uspio iz pepela podići dugovječni i umorni Paramountov serijal Zvjezdane staze. Njegova je formula bila jednostavna. Vratio je priču na početak nudeći gledateljima genezu posade Enterprisea, a ujedno je pomladio glumačku ekipu, čime ju je po godinama učinio bližoj dobnoj skupini kojoj je film namijenjen. Nostalgično posezanje za baštinom serijala povezano je s pustolovnim i akcijskim eskapadama karakterističnim za suvremenu blockbusterovsku filmsku produkciju. Slična je i već provjerena formula primijenjena i na Ratove zvijezda, samo što je nostalgičan zaokret prema iskonima serijala dodatno naglašen, posebice u vizualnom segmentu Sile. Nostalgičan povratak popularnoj kulturi i mitologiji djetinjstva nije Abramsu inače stran, čemu smo svjedočili u Super 8 (2011), djelu koje je predstavljalo posvetu Spielbergovim i inim filmovima osamdesetih godina (primjerice, Ostani uz mene Roba Reinera iz 1986).
Sila se budi stoga djeluje kao svojevrsno skeniranje filmskoga tržišta, odnosno nultu točku novih Ratova zvijezda te most između prve trilogije i budućeg serijala. Navedeno se vidi ne samo po angažiranju Lawrencea Kasdana (Imperij uzvraća udarac, Povratak Jedija) kao autora prve verzije scenarija, nego i po supostavljanju originalne i nove trojke protagonista. Kao i u Zvjezdanim stazama tako je i ovdje Abrams pomladio protagoniste, no ostavio je kao poveznicu s baštinom likove Hana Sola (Harrison Ford), princeze Leije (Carrie Fisher) i Lukea Skywalkera (Mark Hamill), koji sada djelom defiliraju u svojim poznim godinama. Iz priče se može nazrijeti da će ih kao nositelji radnje ubuduće zamijeniti Kylo Ren (Adam Driver), Rey (Daisy Ridley), Fin (John Boyega) i Poe Dameron (Oscar Isaac) pa stari likovi zapravo imaju svoje mlade pandane koji su bliži identifikacijskim mehanizmima suvremene publike, dok Han, Leia i Luke predstavljaju ustupak starijoj fanovskoj bazi serijala. Nakon što je George Miller u Pobješnjelom Maxu: Divljoj cesti (2015) Maxovu (Tom Hardy) priču zamijenio Furiosinom (Charlize Theron), zamjenjujući destruktivan maskulinistički narativ ženskom pričom i stvarajući novi tip junakinje unutar kompleksa akcijskih filmskih spektakala, Abrams je krenuo istom putanjom te postavio Rey kao budućeg Jedija.
Abrams je dobar pripovjedač te vješt zanatlija koji zna pregledno i dinamično iznijeti priču te postaviti raskošne akcijske prizore pa u tom pogledu niti ovaj film nije iznimka. Vizualno je, kao što sam spomenuto, zadržao staromodan štih, zaobilazio je kič i šarenilo te time izbjegao zamku u koju je Lucas drugom trilogijom nesmiljeno upao. Za razliku od većine suvremene pustolovne produkcije, Sila se budi izbjegava pretjeranu uporabu CGI-ja, odnosno kompjuterska animacija vješto je zamaskirana. Naspram toga afirmiraju se stari eskapistički mehanizmi poput vještog balansiranja između napetosti, patosa i humora te ocrtavanja gledatelju prijemčivih likova te njihovih arhetipskih sukoba, često potaknutih konfliktnim obiteljskim situacijama. Pritom sama priča nije osobito inventivna niti originalna, nego djeluje kao prerada ishodišne priče serijala te kao takva nudi malo toga nova. Stoga jednim dijelom film djeluje i kao remake, koji svoje adute u velikoj mjeri upravo temelji na prizivanju nostalgije.
© Dejan Durić, FILMOVI.hr, 28. prosinca 2015.