Kakva je bila Rumunjska u 19. stoljeću? Baš negdje u svojim južnim predjelima, poznatijim kao Vlaška, i baš 1835. godine? Na ova pitanja – čak iako ih vjerojatno uopće niste postavili – odgovoriti će treći dugometražni film sve cijenjenijeg pripadnika srednje generacije jedne od najvažnijih kinematografija današnjice. Bravo! (Aferim!, 2015) Radua Judea odvodi nas baš u Rumunjsku 1835. i to putem fascinantne monokromatske filmske freske.
Film nas dugim uvodnim kadrom upoznaje s dvojicom jahača negdje u širokim prostranstvima Vlaške. Stariji je od njih žandar u svojim pedesetima, Costandin (Teodor Corban). Sobom vodi i sina tinejdžera Ioanitua (Mihai Comanoiu), mladca koji će, po svemu sudeći, naslijediti oca u njegovoj državnoj službi. Kroz njihovo putešestvije susrećemo se s čitavom galerijom likova što svojom grotesknošću ocrtavaju okrutno razdoblje. U ozračju prirodnih prostranstava skriva se skučenost ljudskih predrasuda i običaja. Njih dvojica, ubrzo saznajemo, putuju s nalogom da uhite odbjeglog Ciganina Carfina (Toma Cuzin). Potraga je to kao lov na kakvu životinju. Jer, Rumunjska je 19. stoljeća slična Americi tog doba. Cigani su ono što su je Amerikancima Crnci. I dok su potonjima Niggers služinčad na gospodarstvima, rumunjskim su boljarima, ali i svekolikom domaćem pučanstvu Cigani –Vrane. Dakle, suočujemo se s činjenicom ropstva. Cigani služe rumunjske plemenitaše, ali i seljake, a njihov je status tek neznatno bolji od (po)neke domaće životinje.
Osim ove činjenice, koja umnogome predodređuje cjelokupnu filmsku naraciju, kao i njezine likove, pred gledateljem se odvija igra netrpeljivosti i okrutnosti. Okružje kojim se kreću dvojica žandara puno je ezistencijalne nesigurnosti i stalne opasnosti po goli život. Seljacima prijeti opasnost, kako od najezda Turaka i Rusa tako i od prevrtljive ćudi navalstitih lokalnih gospodara. No i to je ipak na kraju bolje od položaja u kojem se nalaze poživotinjeni Cigani. Oni pak neće imati nikakva jamstva da ih razbjesnjeli gospodar neće usmrtiti. Odbjegli će Carfin, povrh krute činjenice navlastita ropstva, sagriješiti i bludno. Iako ga je zaskočila boljareva pohotna žena, prijeti mu opasnost da će ga gazda Iordache (Alexandru Dabija) ne tek išibati nego i okrutno kastrirati te ubiti.
Na putešestviju trojice ljudi će se, razviti i „ljudska, isuviše ljudska“ solidarnost. Čak će i naoko bezosjećajni Costadin slijediti sinovljevu želju da za nesretnog Ciganina izmoli neko milosrđe. Mladi će, pak, Ioanita na putu doživjeti i seksualnu inicijaciju u svratištu prepunom razbludnog i razuzdanog rumunjskog puka. Sekvenca u seoskom konačištu biti će jednom od najefektinije izvedenih u cijelome filmu. Pred gledateljem Jude razvija kaleidoskop bizarnih likova i situacija koje – kako i sam natpis na kraju filma kaže – mogu potvrditi i povijesni dokumenti ovoga filmsko-istraživačkog pothvata. U cijelom nizu grotesknih pojavnosti Judeova crno-bijelog vizualnog postava, najbezdušnijima se ipak pokazuju – popovi! Susret s pravoslovnim monahom, kojemu žandari pomažu popraviti kotač na kolima, biti će poput razgovora s nekom demonskom silom. U verbalnom solilokviju, božji čovjek izreći će cijelu bujicu nacionalno karakternih odrednica koje će svakome narodu pripisati neku fatalnu manu. Rusi su divljaci, Turci su prijetvorni, Srbi su lopovi; Englezi su glupi, a Francuzi ženskasti. Uz Cigane – koji će ipak zadržati status ljudskih bića – najgore će proći Židovi, koji će u svećenikovoj glosolaliji postati sisateljima krvi kršćanske djece! Naravno, jedini će u toj nacionalno-karakterološkoj tiradi ljudima ostati tek – Rumunji. Ne čini li se ovo i previše znanim i u diskursu o nacionalnoj neprijepornosti i na ovim našim, nadasve uljuđenim prostorima predziđa kršćanstva i civiliziranog Zapadnog svijeta? Jer, što zapravo podrazumijeva Lijepa naša? Ružnu i nepodnošljivu Njihovu!
Judeov film u svojoj je vizuri prikazivanja ružnoće i okrutnosti, ipak – lijep. Panorame koje se prostiru pred filmskim gledateljem pokazuju pejzaž pun prirodnih ljepota i malenost ljudskih stvorova u ovome impozantnom establishing-shotu same naravi. S te je strane riječ istodobno o uzvišenom vizualnom postavu, ali i zastrašujućem Theatrum mundi. No u toj i takovoj filmskoj slici, koja se odmotava paralelno s logički i suvislo postavljenom naracijom, autor će dospjeti i do metafizičkih dimenzija svoje pripovijesti. Uz vulgarne psovke, likovi će stići spomenuti i Aristotela, kao učitelja Aleksandra Makedonskog. Očevo putovanje sa sinom, potonjem će biti utisnuto kao neponovljiva filozofska, ali i životna lekcija o muževnosti i seksualnosti, kao i okrutnosti koja počesto nadvladava sav humanitet. Kako spomenuh, ipak će prevladavajućim dojmom ostati konačna empatija autora sa svojim protagonistima. Jude je već doista pokazao da tako nešto umije. U prethodnom filmu, sjajnom trileru Svi u našoj obitelji (Toata lumea din familia noastra, 2012) redatelj nas je uspio uvjeriti u neki oblik ljudskosti svog, naoko, sasvim iracionalnog junaka, Mariusa. No negdje pri kraju tog filma pojavio se i detalj koji je na neki način najavio i temu narednog filma, predmeta ovoga napisa. Poseban i naglašeno poetski detalj predstavlja sekvenca u koji Marius i Sofia s balkona gledaju romsku pogrebnu povorku. Cijeli će film Bravo! biti alegorija romskog pogreba!
Inače, Radu Jude nastupio je na područje dugometražnog igranog filma obećavajućim prvijencem Najsretnija djevojka na svijetu (2009). Tamo je njegov redateljski stil bio vizualno sasvim ogoljen, no sasvim jasne autorske ideje. Ova je, pak, bila usredotočena oko bespoštedne kritike dvaju toponima – rumunjske obitelji i tranzicijskog konzumerizma. Što nam poručuje film Bravo!? Jednostavno je… U situaciji globalnog svjetskog poretka, unatoč njegovu tehno-znanstvenom postavu, naime, još uvijek vladaju nacionalizam, šovinizam i mržnja prema svemu Drugom i Drukčijem. Kada poslušate, primjerice glosolalije koje za medije priređuje Ruža Tomašić – nota bene legitimna hrvatska zastupnica u europskom parlamentu – ne čini nam se neshvatljivom niti gore spomenuta tirada iz filma, ona pravoslavnog monaha o nacijama i njihovim (ne)ljudskim karakteristikama! Judeov film sjajno je filmski uobličena freska o jednom povijesnom razdoblju. Autor je vispreno prepoznao osobine tog vremena i u ovome svijetu danas. Suvereno vladajući filmskom pričom i likovima, prenio nam je univerzalnu poruku o ljudskoj prirodi – iskvarenoj, gramzivoj, pohotnoj, no opet ljudskoj, te – in ultima linea – ako ne sasvim solidarnoj, a ono barem suosjećajnoj. Mogu mu samo poručiti alal ti vera… ili, svaka ti čast, dakle… Aferim!
© Marijan Krivak, FILMOVI.hr, 21. prosinca 2015.
