Jedno kupanje u moru i krađa jabuka u tuđem voćnjaku, da bi se proslavio završetak školske godine, mogu promijeniti cijeli život. Barem ako živite u ruralnoj i patrijarhalnoj sredini kao što je slučaj s pet sestara u filmu Mustang redateljice Deniz Gamze Ergüven, čija se radnja odvija na ruralnom sjeveru Turske. Gledajući film, ne možete se otrgnuti dojmu da cjelina izrazito podsjeća na Samoubojstvo nevinih (The Virgin Suicides, 1999), debitantski film Sofije Coppole, koji je nastao prema izvrsnom romanu Jeffreyja Eugenidesa. Priča Eugenidesa i Sofije Coppole odvijala se sedamdesetih godina dvadesetog stoljeća u Grosse Pointu u Michiganu i pratila je kolektivnoga pripovjedača (grupu mladića) koji razmatra vlastita sjećanja na pet sestara Lisbon. One su zaredom počinile samoubojstvo, a živjele su izolirano pod strogim nadzorom konzervativnih i religioznih roditelja. Deniz Gamze Ergüven također naglasak stavlja na priče pet sestara, samo što je radnja sada smještena u provinciju te tursku suvremenost. Između histerično katoličkih roditelja Lisbon te patrijarhalnih i tradicionalnih bake i strica turskih sestara nema mnogo razlike. Osim paralela koje se mogu povlačiti na razini priče, dvije redateljice pokazuju niz stilskih sličnosti, napose u gradbi bogate atmosferičnosti, kompleksu senzualnosti, poigravanju vizualnim i zvučnim učincima. Evokativnu glazbu Aira iz prvoga filma sada zamjenjuje podjednako sugestivna glazba Warrena Ellisa, inače člana Caveovih Bad Seeds.
Nakon navodnih nepodopština s dječacima na plaži, sestre su u Mustangu odvedene u bolnicu ne bi li se utvrdilo odnosno potvrdilo njihovo djevičanstvo. Potom su zatvorene u veliku kuću te su uz pomoć rođakinja podvrgnute preodgoju kako bi se pretvorile u savršene udavače: uči ih se kuhati, čistiti, prati, odnosno sve one vještine koje tradicionalno patrijarhat zahtijeva od žene kako bi je zarobio u domeni kuhinje, doma i obitelji. Nakon što steknu potrebno obrazovanje koje im je patrijarhat namijenio, baka preuzima na sebe zadaću da jednu po jednu sestru uda tako što im ugovori brakove.
Ako se usredotočimo isključivo na razinu radnje, nije teško zamijetiti da Mustang ne nudi osobito originalnu priču. Ona se linearno-kronološki i pregledno iznosi te je sazdana na situacijama i premisama koje je gledatelj zasigurno mnogo puta imao priliku vidjeti. Iako je sama priča vrlo precizno i skladno izbalansirana, Deniz Gamze Ergüven i koscenaristica Alice Winocour (Augustine) na trenutke ne shvaćaju da je manje zapravo više pa cjelinu opterećuju nepotrebnim podzapletima koji ne pridonose razvoju likova niti dramskih situacija. Primjerice, otkriće da tradicionalni stric, koji histerično brine o čestitosti svojih nećakinja, noćima posjećuje neke od njih zbog vlastitog seksualnog zadovoljstva podcrtava licemjerje konzervativaca kojima je jedino stalo do javne slike. Međutim, uklopljen u film, spomenuti podzaplet djeluje isforsirano. Život sestara je i bez toga bio dovoljno mučan i potresan pa ga nije trebalo dodatno potencirati elementima koji nepotrebno retardiraju radnju te odvlače fokus.
Linearnost je u filmu bitna jer podcrtava monotonu narav svakodnevnog života zatočenih sestara. Pritom redateljica psihološku napetost stvara ukrštavanjem dvaju planova. Vanjski se odnosi na bezličnu i neuzbudljivu narav patrijarhalne stege u obiteljskom domu. Svaki je dan isti te je sazdan od usvajanja kućanskih poslova, neprestanog nadgledanja te predaha u kojima su sestre često prikazane kako miruju te međusobno isprepletenih tijela. Potonje je i zanimljiv simbol jer sugerira njihovu emocionalnu i egzistencijalnu nerazdvojnost. Iako je svaka od njih u kratkim crtama ali vrlo efektno individualizirana, čemu pridonose i odlične glumačke kreacije, možemo ih sagledati i kao kolektivnoga protagonista. Druga razina je psihološka odnosno unutarnja te je građena od psihičkih tenzija, žudnji i emocionalnih proživljavanja protagonistica te je često u konfliktu s represivnom naravi vanjske razine.
Mustang je dakle djelo u kojem naglasak nije, kako sam rekao, stavljen na originalnost priče nego na njezinu izvedbu, a posrijedi je element koji od ovog ostvarenja čini izvrstan film, unatoč malim nedostacima. Cjelina počiva na brojnim, međusobno isprepletenim detaljima koji grade specifičnu atmosferu. Deniz Gamze Ergüven u malo poteza skicira narav rodnih odnosa u tradicionalnim segmentima turskoga društva: muška domena je vanjska, što je podcrtano ujakovim izbivanjem zbog posla, te okupljanjem na terasi zbog gledanja utakmice, dok su baka i ostale rođakinje mahom prikazane u kuhinji, prilikom obavljanja kućanskih poslova ili gledanja popularnih turskih sapunica, što im predstavlja jedinu razbibrigu. Naspram rigidno rodno podijeljenog svijeta odraslih, sestre svojom mladošću i nesputanošću nastoje zamagljivati granice, kao u prizoru kada bježe na nogometnu utakmicu. Pritom baka preuzima majčinsku funkciju, no ona počinje predstavljati majku patrijarhata, osobu koja je u tolikoj mjeri i sama indoktrinirana praksama koje od nje čine drugorazredno biće da se sama pretvara u njihovu zaštitnicu. Ona će, naime, nakon što otkrije da su sestre otišle na utakmicu, od kuće načiniti utvrdu da bi im dodatno onemogućila kretanje. Drugom će ih prilikom, u odlično postavljenoj sceni, voditi kroz selo, ali ne da ih izvede u šetnju te razbije monotoniju zatvorenosti u kuću, nego da ih u bezličnoj, čednoj odjeći pokaže susjedima.
Redateljica izvrsno barata prostornom i vremenskom dimenzijom, koje se prožimaju, a pritom se poigrava atmosferskim vremenom. Posrijedi je ljeto koje sugerira slobodu i nesputanost, a sunčeve zrake neprestano prodiru u prostor kuće te dodatno naglašavaju odijeljenost sestara od vanjskoga svijeta. U početku su prozori otvoreni te se u daljini nazire more, pa voda s obzirom na otvaranje filma, počinje simbolizirati nesputanost i slobodu. S vremenom se prostrani dom sve više pretvara u zatvor. Doslovno, jer se prozori zatvaraju te se na njih postavljaju rešetke dok se dvorišni zid dodatno utvrđuje u visinu. Preneseno, jer upućuje na utamničenje, i što je osobito bitno, sputavanje tijela, njegovih pokreta i potreba. U jednom će trenutku baka nervozno početi otvarati prozore jer je prevruće i nedostaje zraka, ali još uvijek neće shvaćati da je sama dovela do zagušljivosti. Unatoč teškoj problematici, Mustang nije lišen humora i vedrine jer autorica naglašava činjenicu da je u prirodi ljudskoga duha da se bori, pa uz sva sputavanja sestre neprestano čine male subverzije poput također odlično postavljenog prizora seksualnoga odnosa u automobilu na središnjem trgu provincijskog gradića. Deniz Gamze Ergüven također sugestivno naglašava tjelesnu i senzualnu dimenziju protagonistica pa tijelo i njegovo odbijanje da se pokori stezi predstavlja bitan aspekt otpora pojedinih sestara. Navedeno je dodatno pojačano osobitom uporabom glazbene podloge u filmu koja pridonosi razvoju ozračja.
Mustang je hrabar i precizno osmišljen film koji prikazuje kontrast modernosti i tradicije. S jedne strane se sugerira da sestre žive u globaliziranom svijetu u kojem sa svojim vršnjacima iz drugih podneblja dijele tehnologije i različite robne marke poput tenisica Vans, no s druge strane uhvaćene su u nazadnim obrascima raspodjele rodne moći.
© Dejan Durić, FILMOVI.hr, 21. prosinca 2015.
