Nakon gledanja drugoga dijela trećeg dijela Igara gladi još više dolazi do izražaja nepotrebnost i besmislenost prvog dijela Šojke rugalice. Sto i dvadeset minuta toga filma predstavlja potraćeno gledateljevo vrijeme u kojem vrhovna vlast Panama i pobunjenici iz pokreta otpora naizmjence snimaju propagandne filmove kojima se međusobno prepucavaju i bombardiraju do granica gledateljeve izdržljivosti. S druge strane, gledatelj u kinodvorani ima osjećaj kao da onih beskrajnih petnaest minuta Cinestarovih ne osobito maštovitih reklama i različitih filmskih trailera nikada zapravo nije završilo. Nezamisliva je noćna mora biti preko dva sata bez predaha zasipan reklamama. Između propagandnoga nadmudrivanja dviju suprotstavljenih strana, u djelu Francisa Lawrencea umetnuto je nekoliko bezličnih eksplozija i ne osobito maštovitih akcijskih prizora.
Njihova je svrha bila da gledatelje održe na životu i budnima s obzirom na reklamnu monotoniju te nešto psihološki neuvjerljivih dvojbi Katniss Everdeen (Jennifer Lawrence) koja nikako da se odluči oko kamena i neekspresivna Peete (Josh Hutcherson), koji je ostao zarobljen u raljama beskrupuloznoga Capitola i predsjednika Snowa (Donald Sutherland), te naočita suborca Galea (Liam Hemswoth), koji joj je također više nego sklon. U Šojki rugalici broj 2 akcija napokon kreće pa možemo predahnuti od snimanja propagande, besmislenih i suvišnih dijaloških partija koje ne pridonose razvoju radnje i likova nego bespotrebno retardiraju cjelinu, te pretjeranoga razvlačenja ljubavnih dvojbi protagonistice. Serijal ne bi ništa izgubio da se treći dio u potpunosti izostavi. Četvrti bi se segment bez problema po razumijevanje i konciznost mogao nastaviti na drugi dio, uz eventualnih desetak-petnaestak minuta dodatnoga materijala, koji bi gledatelja podrobnije uputilo u obrat u priči.
Gledatelj je zasigurno uočio da se bitka u Igrama gladi, kao uostalom i u sagi Sumrak, s kojom ovaj serijal ipak dijeli određene sličnosti, neprestano odigravala na dvama planovima – globalnom: društvenom i političkom, te privatnom: u ljubavnom trokutu Katniss-Peeta-Gale. Posrijedi su, dakle, bile dvije igre koje su se ukrštavale te ih je na taj način pratio rast napetosti. Za pretpostaviti je da bi se u Šojki rugalici broj 2 obje situacije trebale razriješiti: Katniss bi napokon trebala doći do glave beskrupuloznog diktatora Snowa, a usput bi morala i rasplesti svoju složenu ljubavnu situaciju. Peeta je sada već oslobođen iz Snowovih ralja, no i dalje je psihološki i emocionalno nestabilan te kao takav nepouzdan pa predstavlja prijetnju za Katnissin život. Gale je pak prati u stopu te se brine da joj se ne bi nešto nažao dogodilo. Razrješenje ljubavnog trokuta scenaristički je nerazrađeno i nemotivirano, odveć naprasno, pa nije sasvim jasno gdje je nastao raskol u odnosu Katniss i Galea te na koji način je došlo do ponovna zbližavanja između nje i Peete. A možda je problem i u tome što između Jennifer Lawrence i Josha Hutchersona jednostavno nema kemije.
Šojka rugalica broj 2 hiperbolizira koncept reality showa do krajnjih granica jer sada se igra premješta iz pomno konstruirane televizijske domene i izoliranoga prostora u stvarni svijet protagonista. Da bi Katniss došla do Snowa, mora prohodati cijeli glavni grad, a on je pretvoren u televizijski set – Igre gladi odvijaju se na ulicama grada koji je ispunjen različitim zamkama te su putem medija prenošene svekolikom pučanstvu. Pritom je zanimljivo da se junaci i antijunaci neprestano služe različitim futurističkim tehnološkim čudesima, no prilikom privatne i intimne korespondencije romantično izmjenjuju old school pisma ispisana tinton na papiru, a koja u dodatku putuju zemnom poštom.
Scenarističkim rupama pritom se ne treba previše zamarati, jer tko se još brine o logici, pa način na koji junaci dolaze u posjed naprava koje im omogućuju da detektiraju zamke na ulicama Capitola ostaje nepoznanicom. Glavni grad djeluje ne kao da ste u nedefiniranoj budućnosti, nego kao da ste se vratili u vrijeme prije pada Berlinskoga zida te se nalazite u nekom provincijskom gradu u Sovjetskom Savezu. Uniformirani stambeni blokovi te službeni državni simboli, monumentalne građevine u središtu izravno su nadahnuti socrealističkom arhitekturom. Međutim, problem s Igrama gladi je takav da kada jednom ogledate igru, svaka naredna djeluje manje zanimljivo pa se slično događa i sa Šojkom rugalicom 2, u kojoj potenciranje bombastičnosti ne pridonosi razvoju napetosti i neizvjesnosti. Ishod je predvidljiv, a toga su bili svjesni i autori. Stoga temeljno pitanje nije hoće li Katniss uspjeti svrgnuti Snowa, nego kakvu igru igra predsjednica Coin. Međutim, niti njezina patologija ne predstavlja osobito iznenađenje jer je glumačka izvedba Julianne Moore već upućivala da će se ona pretvoriti i u veći problem od samoga diktatora. Katniss tako postaje nevinom žrtvom igara gladi visoke i zakulisne politike.
Film u cjelini muku muči s ritmom te je trebao biti kraći. Moglo se bolje izbalansirati odnos akcijskih i neakcijskih segmenata priče. Prvi su odveć konvencionalni, a dugi se svode na isprazne dijaloške segmente koji se nastavljaju na ljubavne dvojbe iz prve Šojke rugalice. Iako neznatno bolji od prethodnika, ovaj uradak predstavlja generički završetak serijala.
© Dejan Durić, FILMOVI.hr, 12. prosinca 2015.