U pauzi snimanja televizijske serije Looking (2014-2015), jednog od bitnih trenutaka u suvremenom mainstream televizijskom razmatranju LGTB problematike, Andrew Haigh (Vikend) snimio je 45 godina, adaptaciju kratke priče Davida Constantinea, koju potpisuje i kao scenarist. Radnja djela započinje jednoga zimskoga dana u malom i mirnom mjestašcu nadomak Londona. Prvo se upoznajemo s Kate Mercer (Charlotte Rampling) koja se upravo vraća sa šetnje, a potom i s njezinim suprugom Geoffom (Tom Courtenay). Njih dvoje žive spokojnim umirovljeničkim životom u kojem više nema mjesta za velike preokrete. Ustaljenu rutinu njihovih dana tek lagano remeti činjenica da narednoga vikenda trebaju proslaviti četrdeset i petu obljetnicu braka. Organizator prijema u jednom trenutku pita Kate nije li ta brojka neobična jer se obično slave okrugle obljetnice, no ona mu odgovara da je Geoff bio bolestan pa su cijelu stvar odgodili za pet godina. Proslave i obljetnice znaju biti stresni događaji: treba sve pažljivo pripremiti, ne smije se zaboraviti nekoga pozvati, pa čak i one koje bismo možda radije željeli zaobići, a sentimentalnost i patetiku koju takvi događaji pobuđuju, kao i svođenje životnoga računa, nisu uvijek ugodni.
Kate i Geoff, dakle, prosječan su bračni par srednje klase, uglađen, visoke kulture i liberalnoga svjetonazora. Ona je umirovljena ravnateljica lokalne škole, još uvijek cijenjena u zajednici, a njezina praktična logika i organiziranost vidljive su i u bračnom životu, gdje je ona ta koja sve konce drži u rukama te usmjerava supruga. On je pak bio dobro pozicioniran u lokalnom industrijskom pogonu koji je postao žrtvom tačerizma osamdesetih godina. Naoko bi se gledatelju mogli učiniti kao dvoje poprilično nezanimljivih ljudi da bi se o njima snimio devedesetominutni film. Međutim, Haighov pristup problematici gotovo je u stilu Virginije Woolf. Odabire prosječne likove, no oni imaju pravo na svoje povlaštene trenutke te imaju bogate unutrašnje živote, mučeni su svojim sumnjama i anksioznostima te ih proganja sjećanje na prošlost i pitanje jesu li učinili dobre životne odabire.
Prošlost se u 45 godina manifestira u jednom pismu koje Geoffu pristiže iz Švicarske, a vezano je uz njegovu prošlost prije nego što je upoznao Kate. Krhkost sjećanja sugerira činjenica zaboravljanja njemačkoga jezika, no Geoff nekako uspijeva dešifrirati pismo da bi saznao da je u ledu pronađeno tijelo njegove nekadašnje prijateljice, a ubrzo će se ispostaviti zapravo djevojke Katyje, koja je doživjela nesreću tijekom zajedničkoga planinarenja. Pismo koje potiče razmatranje prošlosti ima dvostruku funkciju – ono je istodobno narativni i psihološki okidač jer usmjerava razvoj radnje te stvaranje psiholoških tenzija u likovima. Haigha ne zanima što se u toj prošlosti točno dogodilo jer ona je sada praktički nespoznatljiva, pa je radnja lišena velikih obrata i saznanja. Naglasak je na razmatranju na koji će način jedan potisnuti događaj pobuditi različite reakcije u dvoje protagonista. Stoga je sve usmjereno na seciranje privatnoga plana, što korespondira s komornošću i intimnošću djela. Pejzaž oko naselja je širok i otvoren, no začuđuje prazan i tmuran. Njegova prostranost kontrapunktirana je komornošću same kuće. Navedeni odnos preslikava se na razmatranje vanjskoga i unutrašnjega plana bračnoga para. Iz vanjske perspektive oni su naoko sretni, iako očito postoje mnoge tišine između njih, a unutrašnja perspektiva otkriva skučenost i sumnje. Kao i svaka kuća, tako i njihova ima specifično mjesto na koje spremamo nepotrebne ili oštećene stvari koje iz nekoga razloga ne želimo baciti. Ovdje je to potkrovlje koje upućuje na sve što je uklonjeno iz životnoga vidokruga jer može narušiti njegovu ravnotežu, ali i nikada do kraja potisnutu prošlost te nered sjećanja.
Geoff postaje sve više opsjednut tragično preminulom prijateljicom. Činjenica da zbog bolesti i poznijih godina ne može otići u Švicarsku potiče ga da neprestano promišlja i razgovara o Katyji. Kate je u tim situacijama smještena u poziciju slušateljice koja je primorana dobivati informacije o ženi koju je suprugu možda volio. Sličnost njihovih imena je vrlo znakovita, gotovo sugerira udvajanje. Njezina je dilema sasvim druge naravi, pa počinje promišljati što je uistinu značila suprugu te na kakvim je temeljima sazdan njihov odnos. Proganja je sumnja da nije bila prvi Geoffov izbor pa u jednom trenutku kaže da je od činjenice da nekome nisi bio prvi izbor više poražavajuće saznanje da to drugi mogu vidjeti. Stoga se proslava bračne obljetnice pretvara u čin maskiranja, što se neprestano uočava na anksioznoj Kate i njezinim facijalnim ekspresijama. Pitanje je li proživjela neiskren, neautentičan život, u kojem je pogrešno percipirala bračni odnos te koji je zbog svakodnevne rutine umrtvio talente i žudnje, ostaje prisutno i nakon posljednjega kadra u filmu.
Haigh vješto postavlja seciranje odnosa postarijeg bračnoga para. Paralelno s rastom sumnji i otvaranjem bolnih točaka prošlosti prati se prisjećanje njihovih ranih godina: upoznavanje, zaljubljivanje, početak zajedničkoga života. Pod utjecajem kriznih trenutka Mercerovi također uspijevaju u sadašnjosti ponovno otkriti zadovoljstvo jedno u drugome, što dodatno usložnjava problematiku sumnje jer proizlazi da je njihov odnos ipak bio mnogo više od puke maskerade.
Iako se tematski 45 godina čini poprilično različitim od izvrsnog Vikenda (2011), u kojem je naglasak na razvoju emocionalno-seksualnoga odnosa između dvaju urbanih mladića, stilskom jednostavnošću i skladnošću dva su ostvarenja vrlo slična. Još veću podudarnost pokazuju u činjenici da oba filma seciraju emocionalni međuljudski odnos. Iako njihove protagoniste dijeli generacijski raskorak, podcrtavaju bitne aspekte emocionalnih veza. 45 godina, kao i Vikend, počiva na dijalogu, no ovdje Haigh vješto barata emocionalnim i psihološkim registrima tako što izmjenjuje dijaloške segmente s periodima tišine. Navedenom treba pridodati i izvrsne glumačke kreacije Charlotte Rampling i Toma Courtenayja, premda treba istaknuti da ona svojom odmjerenom interpretacijom krade film.
© Dejan Durić, FILMOVI.hr, 25. studenoga 2015.
