Svaka filmska adaptacija književnoga djela u većoj ili manjoj mjeri predstavlja nastojanje redatelja da iščita te ponudi vlastitu interpretaciju predloška. Pritom mnogobrojni čimbenici utječu na konačan ishod: u rasponu od spretnosti autora, njegovih namjera, odnosa prema izvorniku, producentskih zahtijeva pa do hrabrosti u prekrajanja temeljne priče. Kada su posrijedi kultni ili klasični naslovi, kao što slučaj s Malim princem Antoinea de Saint-Exupéryja, uvijek postoji bojazan da obožavatelji književnoga ostvarenja neće biti blagonakloni prema filmaševu odveć slobodnom baratanju s pričom. Međutim, filmske obrade književnih tekstova redovito su zanimljivije upravo u situacijama kada redatelji nastoje ponuditi vlastito viđenje teksta.
Mali princ stoga predstavlja zanimljivo iznenađenje jer se redatelj Mark Osborne (Kung fu panda) te scenaristi Irena Brignull i Bob Persichetti nisu odlučili vjerno držati predloška, nego su roman odlučili vrlo slobodno prekrojiti u filmsko ruho. Pritom su zadržali osnovne konture romanesknoga predloška, odnosno njegovu su temeljnu priču u fragmentima unijeli u sasvim novi fabularni kontekst, tako da ona iz pozadine podcrtava osnovne idejne preokupacije originalne priče te usmjerava djelovanje protagonista i njihovu promjenu. Zato ne bi bilo naodmet govoriti o metapostupku u kojem je poznata priča Maloga princa ispričana iz perspektive ostarjela Avijatičara koji je priča svojoj susjedi. Pričanje i čitanje priče potom je povodom za promjenu i preosmišljavanje života djevojčice i njezine majke pa jednim dijelom ovaj animirani film možemo tumačiti kao djelo koje progovara o učincima pripovijedanja na našu percepciju stvarnosti.
U djelu time postoje dvije dijegetske razine. Okvirna naracija prvoga stupnja priča je o djevojčici i njezinoj ambicioznoj samohranoj majci koja joj je namijenila mukotrpan život odricanja i učenja koji će joj omogućiti školovanje na prestižnoj instituciji te je, nakon što ubrzo odraste, pripremiti za društveno reproduktivnu ulogu. Film se znakovito otvara u čekaonici Akademije, netom prije nego što će djevojčica biti pozvana na razgovor koji treba odrediti njezinu budućnost. Sterilno okruženje puno plakata koji sugeriraju kako da podredi svoje tijelo i duh osobnom uspjehu i razvoju podudara se s metodama pripreme za razgovor. U rasponu od gesti preko intonacije glasa do naučenih fraza upućuje se na menadžersku kulturu u kojoj postoje jasno propisana pravila kako se pojedinac može najbolje predstaviti u korporativnoj kulturi i društvenoj klimi.
Navedeno je dodatno podcrtano prostornom dimenzijom filma: izgled grada, ulica i stambenih objekata, s dominantno monotono sivom bojom upućuje na izrazitu uniformiranost koja je lišena humanosti, topline te napose mašte i kreativnosti. Pravilni geometrijski oblici nepreglednih nizova zgrada i ulica odražavaju utapanje u bezličnoj kulturi masovnoga planiranja. U takvom okruženju svojom neobičnom arhitektonikom, kolorističkom živošću i prirodnošću odudara kuća Avijatičara, koja djeluje kao strano tijelo u tom prostoru. Okvirna naracija počiva na odnosu ostarjelog ekscentričnog Avijatičara, koji je predmet zazora u kvartu, te djevojčice, kojim će joj nastojati pokazati da se ne smije žuriti s procesom odrastanja. Kako bi je uputio u čarolije djetinjstva, usmjerava je na čitanje svoje priče o Malom princu, koja čini naraciju drugoga stupnja. Njezino iznošenje ima funkciju poticanja osvještavanja djevojčice.
Dvije razine međusobno se isprepliću te su stilski iznijansirane i kontrastirane uporabom različitih postupaka animacije. Naracija prvoga stupnja oblikovana je kompjuterskom animacijom, što ovom segmentu daje specifičan ton i atmosferu, koja, kao što sam naglasio, odiše sterilnošću i uniformiranošću u kojoj jedino odudara Avijatičarev dom. Naracija drugoga stupnja oblikovana je stop animacijom, što joj daje štih očuđenja. Posrijedi je drugačiji tip stvarnosti, koji pripada jednom drugom svijetu u kojem mašta još uvijek nije zasjenjena birokratiziranom svakodnevicom te je presvučena velom lirizma, koji je u suprotnosti s ozračjem okvirne priče.
Osborne vrlo vješto isprepliće dvije narativne linije tako da uz pomoć druge gradira razvoj male protagonistice te prikazuje njezino stjecanje svijesti o važnosti kreativnosti i mašte u životu pojedinca. Pritom uspješno izbjegava zamke upadanja u pretjeranu patetiku te izbalansirano izmjenjuje emocionalne i humorne aspekte priče. U kulminaciji ostvarenja dolazi do napadnog sraza dviju priča kada protagonisti prve preuzimaju poziciju protagonista druge te obrnuto. U tom trenutku cjelina počinje pomalo gubiti dah, no Malome princu ne može se osporiti da uspijeva zadržati duh romanesknoga predloška, ali ga uspijeva iščitati iz suvremene i društveno aktualne perspektive.
© Dejan Durić, FILMOVI.hr, 17. studenoga 2015.
