Fotograf češke redateljice Irene Pavláskove usredotočen je na lik i djelo Jana Saudeka, proslavljenoga češkoga fotografa, koji je ujedno potpisan i kao koscenarist filma. Autorica u određenoj mjeri napušta postulate biografskoga filma, koji su joj se očito činili odveć konvencionalnima i krutima. Djelo odbacuje strogo, linearno-kronološko seciranje umjetnikova života koje bi trebalo započeti djetinjstvom i obrazovanjem, pokriti razdoblje poslovnoga uspjeha te završiti zasluženom mirovinom ili određenim nesretnim ili tragičnim događajem. Naspram toga, Pavláskova nastoji afirmirati cikličku konstrukciju. Ostvarenje započinje u trenutku kada Saudek (Karl Roden) upoznaje mladu djevojku iz provincije Libu (Marie Málková), koja traži da je zaposli kao svoju asistenticu. Ona bi se trebala brinuti o svim onim trivijalnim stvarima s kojima veliki umjetnik ne želi razbijati glavu. Uporna i nametljiva, Liba uskoro uspijeva perfidno zavladati njegovim životom. Sporedni narativni rukavac nas pak uvodi u Saudekov odnos s bivšom suprugom, koja je sakrila njegove negative kao odmazdu za maestrovo ponašanje prema njoj i vlastitoj mu obitelji. Slična situacija dogodit će se i s osvetoljubivom Libom, nakon što padne u nemilost, samo na mnogo brutalniji način. Saudeka to neće spriječiti, sugerira epilog filma, da nakon sklapanja narednog braka angažira novu mladu pomoćnicu.
Cikličko organiziranje naracije sugerira ponavljajući obrazac u Saudekovu životu, napose u kontekstu odnosa prema ženama, kojima ne može biti vjeran niti im ponuditi sretan i tradicionalan obiteljski život, što ga je, sugeriraju autori, često koštalo novaca i umjetničkih djela. Osim tog ponavljajućeg i zanosnog odnosa prema različitim ženama, koje su redom u filmu svedene na projekcije predfeminističkih žena, Fotograf kao cjelina također pati od gotovo rutinske reciklaže istih, sličnih ili lagano variranih situacija. Film koji traje sto i trideset minuta dobrim se dijelom iscrpljuje u prikazivanju umjetnikovih ekscesa te uvijek istih obrazaca ponašanja prema ženama ili seksualnih okršaja. I dok je prvih šezdesetak minuta još donekle groteskno duhovito, druga polovina opasno gubi na ritmu pa cjelina postaje predugačka, predvidljiva i odveć troma. Figura žene svedena je na osvetoljubivo i ljubomorno stvorenje koje nije sposobno odbaciti utege društvene konvencionalnosti te društveno nametnutih uloga pa kao takve niti ne mogu razumjeti muškoga umjetničkoga genija.
Osim što se poigrala vremenskom strukturom, redateljica se metafilmski poigrala i s činjeničnošću biografskoga filma. Na početku, razgovarajući s Rodenom, koji ga u filmu tumači, Saudek kaže da sve što se iznese u djelu možda neće biti istina, negdje se moralo lagati i nadodati. Stoga Fotograf vrlo svjesno koristi fakcijski okvir – segmente životopisa i stvaralaštva Jana Saudeka, koji potom razrađuje unošenjem velikog broja fikcijskih elemenata pa se gledatelju sugerira da je središnji odnos te njegov ishod zapravo plod imaginacije scenarističkog dvojca. Iako se film temelji na uklapanju privatnih i profesionalnih iskustava u širi kontekst, naglasak je primarno stavljen na protagonistov odnos prema ženama. Da bi se dodatno osvijetlili aspekti protagonistove ličnosti te jednim dijelom objasnili i motivirali njegovi postupci, konvencionalno se poseže za analepsama, no one su nesustavno i nekoncizno unesene u strukturu filma. Sporadično se javljaju, nemaštovito su režirane te nepotrebno retardiraju radnju umjesto da joj pridonose.
Karl Roden i Marie Málková odlični su u glavnim ulogama, no likovi koje tumače prilično su plošno koncipirani. Saudek je u svojoj iznimnoj talentiranosti gotovo mitologiziran pa njegovo sudjelovanje u projektu kao koscenarist gotovo da graniči s egotripom, a Liba je prikazana kao mediokritetska osoba koja je na račun velikoga umjetnika pokušala ostvariti svoje grandiozne snove o probitku na fotografsku scenu. Veliki umjetnik i harem žena koje mu služe i koje se dive njegovom talentu i uspjehu djeluje anakrono i jednodimenzionalno da gledatelj nakon prvih šezdeset minuta jednostavno počinje gubiti interes. Libin postupak prema Saudeku tako nije rezultat njezina nezadovoljstva njegovom mizoginijom, nego je osveta rezultat iznevjerenih osjećaja i očekivanja te se vrlo eksplicitno sugerira da ona ima psihičkih problema. S druge strane, moguće je da su autori nastojali ironično sagledati mitologizirajući aspekt umjetnika i zasljepljujuću fascinaciju koju drugi doživljavaju prema njemu, no čini se da u tome ipak nisu uspjeli.
© Dejan Durić, FILMOVI.hr, 4. studenoga 2015.