Poput Sinove sobe (La stanza del figlio, 2001), koja je možda ponajbolji Morettijev uradak u dvijetisućitima, tako se i Moja majka (2015) bavi studijom karaktera koja je potaknuta tragedijom u obitelji. U prvom se naslovu članovi obitelji moraju suočiti s traumatičnim događajem nesretne smrti sina i brata, a u drugom saznanje da će majka uskoro preminuti potiče glavnu protagonisticu na preispitivanje odnosa i događaja u njezinu životu te suočavanje s vlastitom prolaznošću i činjenicom da je možda najbolje godine potratila uzalud. Promjena između dvaju djela javlja se i u rodnoj perspektivi: prvi je usredotočen muškarca, a drugi na ženu te njezino poslovno i privatno iskustvo.
Margherita (Margherita Buy) je filmska redateljica srednjih godina koja se upravo nalazi u složenom i očito za nju problematičnom procesu snimanja novoga društveno-angažiranoga filma. Posrijedi je djelo koje bi trebalo progovarati o društvenim nepravdama te eksploatatorskom odnosu kapitalizma prema radničkoj klasi. Zamorno snimanje masovnog prizora štrajka tvorničkih radnika pobunjenih protiv novog vlasnika, koji u ime povećanja profita namjerava otpustiti tri tisuće djelatnika, predstavljeno je u blago komičnom modusu. Redateljica nikako da pronađe zajednički jezik sa svojim glumcima te pozadinskom ekipom. Taj nam uvodni prizor već skicira određene karakterne konture protagonistice: možda nije problem u neposlušnoj filmskoj ekipi, nego redateljici koja ne zna kako da se na odgovarajući način izrazi te uspostavi prisne i stabilne odnose s osobama iz svoje okoline. Stoga će problematika komunikacije posredno i neposredno biti u središtu Morettijeve karakterne studije. Margherita tako putem svojih društveno intoniranih filmova nastoji djelovati na publiku, no istodobno se ne može angažirati u vlastitom životu te odnosu s osobama koje bi joj trebale biti bliske.
Snimanje filma samo je jedan segment koji potencira životnu krizu protagonistice. Upravo je prekinula vezu s ljubavnikom Vittorijem (Enrico Ianniello), inače glavnim glumcem u djelu koje upravo snima, jer nisu uspjeli uspostaviti odgovarajuću komunikacijsku razinu. Kćer Livia (Beatrice Mancini) na pragu odrastanja ima bitnijih problema od učenja latinskog jezika koji joj ne leži te, štoviše, ne shvaća zašto mora ići u klasičnu gimnaziju, osim da bi ispunila majčinu želju. Kompromis i iskren razgovor ponovno izostaje u kontekstu odnosa majke i kćeri. Sličan odnos ima i s bratom Giovannijem (Nanni Moretti), koji je za razliku od nje spreman na pragu poznijih godina života činiti životne promjene. Njih dvoje naizmjence brinu o majci Adi (Giulia Lazzarini), koja leži u bolnici s nadom da će joj se stanje uskoro poboljšati. Ionako frenetičnu situaciju dodatno usložnjava pojava bahate američke glumačke zvijezde Barryja Hugginsa (John Turturro), koji igra ulogu kapitalističkog vlasnika tvornice u Margheritinu filmu i kojega neprestano mora paziti.
Moretti je redatelj koji zna kako prodrijeti u intimne sfere svojih nesigurnih i nezadovoljnih protagonista. Pritom mu nisu bitne velike geste te složena sižejna poigravanja. Stoga je Moja majka narativno i stilski jednostavan film. Pregledno i linearno vođena naracija ima funkciju postupno, gradacijski prikazati rastuće tenzije u protagonistici. Ona katkada susreće mlađu inačicu sebe, što autoru služi kao čimbenik dodatne psihologizacije i preispitivanja junakinje, koja time vodi svojevrsnu komunikaciju sa svojom mlađom verzijom. Također, Morettijev je redateljski rukopis jednostavan i klasičan, no navedeno ne znači da je Moja majka suhoparan film. U djelu se ništa sudbonosno ne događa, osim smrti Margheritine i Giovannijeve majke, no to je ishod s kojim je gledatelj upoznat od početka pa njegova svrha nije dramaturški obrat ili podizanje iščekivanja u gledatelja i protagonista, nego više signalizira određenu etapu u životu protagonistice, koja bi je dodatno trebala potaknuti da se temeljitije uhvati ukoštac s vlastitom egzistencijom.
Redatelj pritom strpljivo razvija odnose među likovima. Osim glavne junakinje, ostali likovi nisu toliko razrađeni, no oni imaju tek relacionalan odnos prema Margheriti te im je funkcija da dodatno naglase određene aspekte njezine ličnosti ili proživljavanja. Pritom je odnos filmske stvarnosti i stvarnosti protagonistice postavljen na zanimljiv način. Humorne i katkada gotovo karikaturalno intonirane prizore zamornog snimanja filma o problemima stvarnoga života, što dodatno podcrtava izvrsna glumačka kreacija Johna Turturra kao neozbiljne i infantilne glumačke zvijezde, Moretti suprotstavlja prizorima iz junakinjina života. No s vremenom oni počinju zadobivati filmske konture jer njezino iskustvo kao da priziva obrasce obiteljske melodrame. Pravi film se stoga ne odvija na setovima, nego u stvarnom životu, a na oba područja Margherita je suočena s iscrpljujućim nastojanjima da konce zadrži u rukama. Film u filmu temelji se na društveno relevantnoj problematici, no onaj u stvarnom životu naglasak stavlja na mala i neznana svakodnevna iskustva.
Moja majka zanatski je lijepo skrojen film, koji iako možda nije osobito originalan, puno toga duguje odličnoj glavnoj glumici Margheriti Buy.
© Dejan Durić, FILMOVI.hr, 19. listopada 2015.