Problem s uspješnim i talentiranim europskim redateljima poput Islanđanina Baltasara Kormákura (101 Reykjavik) je taj što ih europski i holivudski mainstream neprestano vrbuje kako bi u suhoparno komercijalno-filmsko okružje pokušali udahnuti ponešto svježine. Međutim, filmske korporacije sa svojim primatom tržišnog uspjeha i animiranja što šire publike često se pokazuju kao nepodnošljivo breme za autore koji su navikli imati manje novca ali veću kreativnu slobodu. Raskorak između osobnih estetskih i oblikotvornih težnji te rigidnih zahtijeva filmskih korporacija često se pokazuje kao nešto što je naprosto nepremostivo. Već na papiru Everest djeluje kao film koji nudi savršenu priču za podilaženje širokoj publici. Ona se temelji na istinitom događaju koji se odigrao 1996. godine kada je osam penjača, prilikom uspona na Mount Everest, uhvatila oluja u kojoj su nesretno skončali. Tu možemo uočiti dva bitna momenta.
Djelo razmatra stvarne i tragične životne sudbine koje stoga mogu snažnije identifikacijski djelovati na gledatelje. Filmovi koji nose oznaku based on a true story također su često zlorabljeni za nimalo suptilno izvlačenje emocija iz gledatelja te stavljanja naglaska upravo na emocionalno uživljvanje gledatelja kako u priču tako i životne sudbine protagonista. Tu je poigravanje melodramatskim konceptima neizbježno, čega nije lišen niti Kormákurov film. Tako Rob Hall (Jason Clarke) prije odlaska na fatalnu misiju ostavlja na aerodromu u novozelandskom Christchurchu trudnu suprugu Jan Arnold (Keira Knightley), koja će mu u najtežim trenutcima putem telefonske veze pokušati pomoći da izdrži te iskoristi zadnje atome snage ne bi li pokušao preživjeti. Sličnu situaciju pratimo i u slučaju američkoga novinara Becka Weathersa (Josh Brolin), čija otuđena supruga Peach (Robin Wright) u presudnim trenucima nastoji alarmirati američku ambasadu u Nepalu kako bi spasila supruga.
Navedeni podzapleti tipičan su i očit primjer scenarističkoga konstruktivizma koji je maskiran težnjom da se likovima podari dubina, no umjesto toga podižu emocionalne tenzije. Gledatelju se sugerira da ti vrli ljudi imaju obitelji na različitim kontinentima, koje u strahu čekaju na njihov povratak, što je u konačnici sasvim u redu, no nimalo ne pridonosi priči, a još manje psihološkom nijansiranju likova. Stoga je njihov učinak primarno melodramatske naravi jer film s jedne strane treba sadržavati velike ljudske emocije, a s druge treba uvjeriti gledatelje da suosjećaju s protagonistima, a to čini nažalost putem spomenutih općih mjesta. U Everestu je problem što inače ugledni scenaristi William Nicholson (Gladijator, Jadnici, Zemlja sjenki) i Simon Beaufoy (Skidajte se do kraja, Milijunaš s ulice, 127 sati) nisu znali što učiniti sa svim tim silnim protagonistima. Gledajući film, ostaje dojam da se nisu mogli odlučiti na koga i na koji način se usredotočiti pa su svakom akteru uspona odlučili dati nešto mjesta u priči. Stoga su im protagonisti ostali papirnati, nedovoljno razrađeni i svedeni na klišeje.
Primjerice, Doug Hansen (John Hawkes) čovjek je radničke pozadine koji želi pokazati da obični i mali ljudi mogu činiti velike poduhvate, a Yasuko Namba (Naoko Mori) želi osvojiti i sedmi vrh. Drugi protagonisti, poput Hallova poslovnog suparnika Scotta Fischera (Jake Gyllenhaal), svedeni su na karikaturalnu razinu ili pak na puke statiste u priči poput Guya Cottera (Sam Worthington). Članovi zvjezdane glumačke postave također su tražili svoju minutažu. Stoga dolazimo do paradoksalne situacije: autori žele da se gledatelji poistovjete s protagonistima i njihovom tragedijom, no zbog njihove prekobrojnosti i manjkave karakterizacije navedeno se pokazuje kao nemoguća misija. Kada snijeg, vjetar i lavine krenu, gledatelj teško da može uopće pratiti što se s kojim protagonistom događa ili mu jednostavno više nije stalo.
Drugi bitan moment odnosi se na epski zamah priče. Posrijedi je djelo koje progovara o arhetipskoj temi – odnosu čovjeka i prirode, odnosno njegovom vizionarskom nastojanju da ovlada i njezinoj nepokorivosti. U tom kontekstu prostorna dimenzija postaje bitna jer ledeni pakao kojim protagonisti prolaze počinje sugerirati čovjekove mukotrpne napore za samoafirmacijom. Velika i ozbiljna tema time se udružuje s gore razmatranim emocionalnim aspektom filma. Reći da se Everest poigrava strategijama filma katastrofe bilo bi pretjerano unatoč dobroj orkestraciji olujnih prizora, no to je samo mali dio filma. Direktor fotografije Salvatore Totino (Da Vincijev kod) voli se zanositi velebnim, zastrašujućim i prijetećim pejzažima ledene pustoši. Vizualno je film impresivan, no ta raskoš zapravo vrlo malo pridonosi osnovnoj ideji djela.
Stoga nije teško uvidjeti da se Kormákur morao prilagoditi studijskom režimu te njegovim prohtjevima. U cjelini gledano, Everest nije loš film, osim što je predugačak pa mu se klimaks razvodnjava, ali je idejno nekoncizan jer se nastoje pomiriti različite tendencije. Savršeno bi mogao proći kao nadprosječno televizijsko djelo, no kao kino-uradak utapa se u prosjeku.
© Dejan Durić, FILMOVI.hr, 3. listopada 2015.
