Broj sedam iz naslova filma, kao možda najomiljeniji broj, nositelj sreće i simbol potpunog dovršenja ciklusa odnosno savršenstva te pojam patuljka kao entiteta tla i zemaljskog, ima li se na umu simbolika ta dva pojma, svakako će gledatelje navesti na krivi trag. Naime, Aljinovic-Siepermannovi gnomovi u sebi ne nose niti traga izvornih telurističko-poganskih božanskih atributa, ne bivajući čak niti personifikacijama nekontrolirane manifestacije nesvjesnog. Redateljski dvojac u prezentaciji njihovih pustolovina radije odabire pristup poetike postmodernističkog eklekticizma, s referencama na suvremenost; prije svega se ugledajući na franšizu DreamWorksovog Shrek-serijala (2001-2010) ili njegovu epigonsku slijednicu Čiča miča nesretna je priča (Happily N'Ever After, 2006, redatelji Paul J. Bolger i Yvette Kaplan).
Stoga svoju naraciju pretrpavaju poznatim likovima i motivima tradicionalnih bajki i smještaju ih u drugačiji kontekst; filmom tako defiliraju kako Snjeguljičini patuljci koji ovdje nisu vezani za njezin lik, sama Snjeguljica kao tinejdžerska zvijezda, Trnoružica kao oklopljena junakinja priče, Trnoružičina zla vila postaje vještica-hibrid Snježne kraljice te Else iz Snježnog kraljevstva (živi u udaljenom i osamljenom ledenom dvorcu te čarobira mahom pomoću leda) i Maleficent (na zloću i osvetu nagnala ju je kraljeva ljubavna nevjera i prekršena obećanja), Bremenski svirači (magarac, pas, pijetao i mačka) pak angažirani su kao zabavljački bend na proslavi Trnoružičina rođendana itd., te u konačnici dobivamo ne dekonstruktivističko ili intertekstualno poticajno parodiranje ili ažurirano iščitavanje nego radije derivativan i stagnantan mash-up pastiš, reproduktivni drobljenac svega i svačega bez originalnosti odnosno bez prave strukture, potke i pouke bajke.
Finale se ipak razrješuje u skladu s kanonima bajke sretnim happyend završetkom te pronošenjem ideje pravog prijateljstva i nesebičnog pomaganja, a hvalevrijedan je i pokušaj revalorizacije u književnim predlošcima marginaliziranih likova, no dojam koji Sedmi patuljak ostavlja ipak je samo blijeda copy-paste imitacija radova dominantnih studija poput Disneya, Pixara i DreamWorksa; pritom promatran u takvom svjetlu kao ponuda za poslijepodnevnu razbibrigu mlađih recipijenata i nije pretjerano štetan (mada je i to diskutabilno budući da može doći do zbunjivanja djece u odnosu na folklorne zapise ovdje izmiksanih likova i njihovih djela). Stoga je za djecu svakako puno bolje rješenje od promatranja celuloidnih formulaičnih univerzalnih standardnih obrazaca dati im na čitanje izvorne bajke bogate narativnim značenjima, ako već ne u originalu a ono u prepravljenim i uređenim verzijama braće Grimm ili Charlesa Perraulta.
© Katarina Marić, FILMOVI.hr, 26. rujna 2015.
