Homo homini lupus est. Hobbesov izrijek i prečesto je korišten kao ilustracija toga kako stoji s idealima ljudske prirodne dobrote, razumijevanja i trpeljivosti. No, od Hobbesa i Rousseaua, od teorije Društvenog ugovora, ta rečenica uvijek je iznova aktualizirana u „lošu beskonačnost“ (Hegel) – sub speciae aeternitatis. Redateljski debi Vuka Ršumovića na više razina bavi se tim motivom. Dakle, već od imena redatelja, preko priče koja se začinje lovom na vukove, do alegorijske dimenzije cijeloga filma koja se pretvara u globalnu metaforu o vukovima i ljudima. Kako uvodni natpis kazuje – priča je nadahnuta istinitim događajima. Negdje u bosanskim planinama iznad Travnika 1988, lovci na vukove pronašli su sasvim divlje dijete. Jesu li ljudsko mladunče othranili vukovi? Kako je preživjelo u divljini šume među zvijerima? Kako je zapravo moguće da je dijete ostalo živo u posvemašnje neljudskom okolišu?
Ršumović ne preuzima odgovornost za potpunu vjerodostojnost fakture, ali zasigurno je odgovoran za uvjerljivost svog umjetničkog artefakta. Film, doista, iznosi (samo) filmsku istinu o gore navedenim događajima. A ta je istina doista – umjetnički uvjerljiva. U općinskom uredu u Travniku, pronađenom bosanskom Mowgliju nadjenuli su ime Haris Pućurica i poslali ga u dječji dom u Beogradu. U krugu ustanove desit će se Harisovo uljuđenje. Zapravo, Pućketovo, jer ga tim imenom nazivaju njegovi domski sustanari i mali životni su-nevoljnici. Pućke – zaista ga dojmljivo interpretira Denis Murić – će se u tom okružju najprije ponašati životinjski. Poput kakve zvijeri, neće znati jesti iz tanjura i žlicom, neće znati govoriti, a niti hodati. (Vizura kamere u početnim je sekvencama filma smještena u razini njegova pogleda s poda.) Pućketovo osovljavanje na noge biti će usponom djeteta k dignitetu. Naravno, ljudskim se postaje uspravnim hodom. Sav je evolucijski napor i vezan uz taj trenutak kada homo sapiens uspravno i odlučno preuzima vlastiti usud u svoje ruke. No, taj napor doista i jest – napor. Mnogi ga i cijeloga života neće uspjeti podnijeti (makar i ne bili odrasli među vukovima!)
Ršumović svoju filmsku alegoriju o vukovima i ljudima dosljedno gradi sivim i potmulim vizualnim pejzažom. Najčešća je kolorna dimenzija slike u različitim valerima žućkaste boje. Zapravo sive i žute… Sunca u filmu gotovo i ne vidimo (osim kad naglašeno prodire kroz razbijeni prozor Pućketove jazbine, pardon sobe). Kako se odvija socijalizacija djeteta-vuka? Najprije tako što će ga jedan od njegovih kolega, delikvent iz razorene obitelji, Žika (Pavle Čemerikić), prihvatiti i početi ga poučavati ljudskim stvarima. Prisjećanjem na zatomljena humana obilježja, kod Pućketa polako nestaje inhibicija divljim vučjim životom.
Dramaturški, Ršumović poseže za provjerenim rješenjima. Dječak je najprije izoliran i ismijavan, no već prvim koracima socijalizacije, biva prihvaćen. Rousseau, čini se, pobjeđuje Hobbesa. Ipak, dramski postav ne iscrpljuje se pozitivnim i optimističnim tonovima. Socijalnost je iskrivljene vizure. Tako će i Pućketov mentor Žika tragično okončati zbog disfunkcionalnosti obitelji, točnije zbog očeva posrnuća i nesposobnosti da se brine o njemu. Taj drastični trenutak obilježit će cijelu priču o ljudima i njihovim vučjim inhibicijama. U pripovijest filma bit će uključen i ženski element, također predočen fatalnim i neizbježnim usudom mlade djevojke koja odrasta u domu. Žikina cura Alisa (Isidora Janković) tako će neumitno utonuti u začarani krug noćnih klubova i prostitucije. A Pućke? Kako će se on snaći u takvome svijetu? Najprije će postizati uspjehe... Počet će hodati, govoriti… kasnije će položiti prvi razred osnovne škole, postat će pionir! Dakle, uspravit će se na obje noge (čak će i s time u vezi izučiti zanat postolara). Uz potporu brižnog i suosjećajnog odgajatelja Ilketa (Miloš Timotijević), čini se, uspjet će u svom odrastanju i metamorfozi u čovjeka.
No, postav je ipak inverzno kafkijanski… No, neće biti riječ o kukcu nego o vuku. Dramskom elipsom, Ršumovićev film nas prebacuje u ratno stanje s početka devedesetih, a Pućke se, nošen zlehudom sudbinom, ponovno vraća u Bosnu. Neće moći pobjeći niti od etničke identifikacije. Sasvim diskretno, no ipak nedvosmisleno, autor nas u priči upozorava na nacionalnu netrpeljivost i nasilje. Pućke, u circulus vitiousus rata ponovno postaje Haris – dakle, Musliman (nećemo prenaglasiti ovu činjenicu, no znamo koja je sudbina muslimana, čovjeka-školjke u konstrukciji i slici logora kao Nomosa Zapada kod Agambena.) Ipak, Agambena ovdje nećemo moći izbjeći i njegovu knjigu Homo sacer. Suverena moć i goli život (1995). Tko je homo sacer? U rimskome pravu i historiografiji, radi se o tzv. svetom čovjeku. Njegova će svetost, međutim, biti sadržana u činjenici da ga se smjelo ubiti, a da se zato ne bude procesuiranim i kažnjenim, a taj je čovjek i bio nevrijedan žrtvovanja. Dakle, izopćenik…
„Germanska i skandinavska antika s onu stranu svake dvojbe nude nam brata homo sacera u izopćeniku i razbojniku (wargus, vargr, vuk i u vjerskom smislu sveti vuk, vargr y veum.“ – reći će Agamben. Pućke, koji je opet postao Haris, nanovo će se naći u takovoj situaciji. Iako ga vojska BiH uzima kao svojega, on neće naći mira u ratnoj zoni gdje doista čovjek čovjeku (p)ostaje vukom. Kada nakon Žike umire i drugi njegov mentor, muslimanski vojnik u rovu, zatvorit će se začarani krug ove filmske pripovijesti. Hoće li u hladnom, snježnom okruženju surove prirode i šume, Vuk ponovno biti taj koji će prihvatiti Pućketa? (Ne bih želio ovdje otkriti kraj filma.)
Cijenjeni scenarist te kazališni i filmski dramaturg Vuk Ršumović ostvario je dojmljiv prvijenac. Njegov film nije bez mana. One se očituju u povremeno šablonskim snimateljskim rakursima i pojednostavljenim odnosima među likovima. Ipak, njegov je film uspio prenijeti snažnu poruku o društvenoj strukturi i fatalizmu usuda onih koji su iz te strukture izopćeni. Filmom, naravno, dominira odlični Denis Murić u naslovnoj ulozi. Taj je dječak sjajno utjelovio preobrazbu od dječaka-vuka do pionira (i obratno!). Sumorno i tužno u konačnom osjećaju, ovo je djelo rađeno s pravim feelingom za artizam i (davno zaboravljenu) humanost (ili animalnost!). Iako Ršumović zasigurno nije François Truffaut, a Murić njegov divlji dječak, Ničije dete zanimljiv je i dinamički film precizne strukture i alegorijske uvjerljivosti.
© Marijan Krivak, FILMOVI.hr, 10. rujna 2015.
