U podrumu
Posjeta (The Visit), red. M. Night Shyamalan
-
Šesto čulo (The Sixth Sense, 1999) predstavljalo je prekretnicu u karijeri M. Nighta Shyamalana jer ne samo da je posrijedi bilo ostvarenje koje je nakon prvih dvaju manjih i nezapaženijih redateljevih filmova postalo globalni filmski hit, nego je obrat na kojem je temeljeno razrješenje priče postalo autorov zaštitni znak. Bilo da je riječ o naredim ostvarenjima (Neslomljivi, Zaselak, Misteriozni znakovi, pa čak i tragično loš znanstveno-fantastični promašaj Zemlja: Novi početak) ili gledanoj televizijskoj seriji Wayward Pines (2014), cijela je narativna kombinatorika redovito osmišljena tako da vodi neočekivanom i iznenađujućem obratu koji mijenja samu srž perspektive priče. Navedeno je u Shyamalanovu slučaju gotovo dovedeno na razinu manirizma i predvidljivosti pa gledanje svakog novog njegovog ostvarenja gledatelja potiče na očekivanje iznenađenja u završnici. Konstruiranje uvjerljivog i neobičnog razrješenja priče, naravno, nužno ne mora biti loše, no kada se (pre)često koristite istom formulom, ona postaje predvidljivom pa gubi smisao kao i efekt iznenađenja. Bit je u tome da obrat dobijete kada ga ne očekujete.
Nakon cijeloga niza po kvaliteti problematičnih naslova poput Žene iz vode, Događaja, Posljednjeg Airbandera i spomenute Zemlje: Novog početka, kojom je dodirnuo samo redateljsko i scenarističko dno, redatelj se pokušao iskupiti televizijskom serijom Wayward Pines, što mu je tek djelomično uspjelo, a kako bi spasio karijeru odlučio je igrati na sigurno. Njegova Posjeta je film koji nas vraća upravo u okrilje Šestoga čula te pokušaja konstruiranja savršena obrata. Pritom je Shyamalanova narativna arhitektonika poprilično precizna i pedantna jer ne postoje dijelovi priče ili narativni rukavci koji ne bi vodili krajnjem iznenađenju te se pritom gledatelju suptilno doziraju brojne naznake kojima potiče promišljanje i nagađanje o onome što bi se eventualno trebalo dogoditi. Navedeno je dodatno podcrtano uporabom metafilmskih strategija. Njegovo dvoje maloljetnih protagonista – brat Tyler (Ed Oxenbould) i sestra Becca (Olivia DeJonge), putuju u provinciju u posjeti baki i djedu (Deanna Dunagan i Peter McRobbie) neposredno nakon razvoda roditelja, a koje nisu imali priliku upoznati jer je majka sa svojim roditeljima bila u lošim odnosima.
Pritom Becca želi snimiti dokumentarac o baki i djedu koji treba biti most prema pomirenju njihove majke (Kathryn Hahn) s vlastitim roditeljima. Ne trebate se bojati da će se Posjeta pretvoriti u još jedan od onih brojnih zamornih found footage horora, kojima smo do neizmoglosti zasipani posljednjeg desetljeća, a napose nakon fenomena Vještice iz Blaira (The Blair Witch Project, 1999) Daniela Myricka i Eduarda Sancheza, premda se i tim konvencijama autor poigrava. Jedina je razlika što snimljeni materijal ne dobiva priliku postati found footage pa se metafilmskim strategijama Shyamalan poigrava kako bi naglasio dječju perspektivu, logiku i razmišljanje. Zahtjevi komercijalnoga holivudskoga sustava ipak nisu dopuštali radikalno poigravanje konceptom filma u filmu pa su intervencije nadređene pripovjedačke instancije prisutne u velikoj mjeri te uratku daju tradicionalniji narativni oblik. Stoga se možemo zapitati je li korištenje navedene strategije u ovome slučaju uopće funkcionalno? Iznim isticanja infantilne perspektive, što nije dovoljno iskorišteno, čini se da je Shyamalan za njima postupio iz čistoga efekta, a i zbog toga što mu je bilo potrebno nešto čime bi ispunio boravak svojih protagonista kod djeda i bake. Djeci u dvadeset i prvom stoljeću odlazak u provinciju i provod na svježem zraku ionako ne predstavljaju najuzbudljiviji događaj u životu.
Posjeta se poprilično predvidljivo koristi žanrovskim obrascima horora: dvoje djece nalazi se u nepoznatom okruženju izolirane kuće te počinju uočavati neobične događaje. Podrumi, štale, bunari, neobični zvukovi tijekom noći te misteriozno ponašanje stanara učestali su rekviziti koji su prožeti humornim elementima jer djed i baka naoko djeluju kao dvoje tipičnih, iako pomalo ekscentričnih ljudi u poznim godinama koji imaju svoje ustaljene rutine i osobne navike. Povezivanje strategija horora i komedije u određenim se trenucima dovodi do parodične razine dok priča ne počne poprimati zastrašujuće obrise, što je podcrtano odličnom glumačkom međuigrom Deanne Dunagan, Petera McRobbieja, Eda Oxenboulda i Olivije DeJonge.
Pritom se autor poigrava premisom odlaska na selo djedu i baki, koja redovito sugerira idilu te oporavak iskustva. Navedeno nas dovodi u okrilje Becce i Tylera koji su traumatizirani očevom iznenadnom odlukom da napusti obitelj pa jednotjedni put za njih treba predstavljati mogućnost odmaka od nepodnošljive gradske zbilje. Međutim, umjesto oporavka, ispostavit će se, kuća u kojoj borave postat će mjesto suočavanja. Za redatelja taj prostor funkcionira kao svojevrsna inačica nesvjesnoga, odnosno, da budem precizan, spomenutu funkciju preuzima podrum u koji je djeci zabranjen ulaz. Tylerova trauma manifestira se kao opsesivno-kompulzivni, neurotični poremećaj neprestanoga pranja ruku, a Becca ne može pogledati vlastiti odraz u zrcalu. Tek kada zakorače u podrum priča se počinje rasvjetljavati, a s time je povezano i njihovo suočavanje s traumatskim potisnutim. Stari bračni par, djed i baka, gotovo počinju djelovati kao izokrenuti dvojnici maloljetnim protagonistima, njihove buduće mogućnosti. Pelena koja završava na Tylerovu licu te Beccin susret s vlastitom slikom u ogledalu predstavlja konačan prodor potisnutoga materijala. Posjeta sugerira da bukolički ruralni pejzaž nije uvijek dovoljan da se ponovno počnemo dobro osjećati, ponekad su potrebni radikalniji događaji koji će nas izbaciti iz sigurne pozicije. Mali psihološki podtekst ovoga zabavnog, ali tek prosječnog filma, ujedno je i njegov najzanimljiviji segment.© Dejan Durić, FILMOVI.hr, 8. rujna 2015.
