Scijentologija i medijski uljezi

18. Motovun Film Festival, 25. – 29. srpnja 2015.: Pročišćenje: Scijentologija i tamnica vjere (Going Clear: Scientology and the Prison of Belief), red. Alex Gibney

• 
  
  Na motovunskom se brdu ove godine slavila punoljetnost filmskog festivala. Spominjala su se čak i djeca koja su začeta tijekom prvog i pribrajale njihove godine slavljeničkom raspoloženju. Promocija je bila toliko intenzivna da su i sami organizatori zaboravili na nevidljivi festival, trinaesti po redu koji se uopće nije održao. Ta je brojka jednostavno preskočena pa je motovunski festival, zapravo, star svega sedamnaest godina i tek će s idućom godinom ostvariti svoju punoljetnost. Na tu je činjenicu, na koncu, upozorio ovogodišnji laureat nagrade 50 godina Rajko Grlić tijekom prijepodnevnog razgovora na terasi hotela Kaštel (u nedjelju, 26. srpnja). Dao je naslutiti da se upornim ponavljanjem lažne činjenice u javnosti stekao dojam da je festival doista star osamnaest godina.
  
  Medijska farsa inače je snažan alat za oblikovanje javnoga mijenja, pogotovo u trenucima kada treba brzo i učinkovito emitirati poruku koja će privući što veći broj gledatelja i poštovatelja filmske umjetnosti. Alati za promociju određenog sadržaja toliko su danas propulzivni i pristupačni da uz najbolju volju odgovornih pojedinaca više nije moguće vratiti povjerenje u ispravnost podataka koji se emitiraju, poglavito elektronskim putem. Jedan od filmova u popratnom programu (Bože, pomozi) u tom je smislu bio vrijedan pozornosti, posebno zbog strategije dužnosnika Scijentološke crkve na američkom kontinentu koji se vrlo učinkovito nose i koriste društvenom mrežom pisanih i elektronskih medija.
  
  Dugi metar Alexa Gibneyja Pročišćenje: Scijentologija i tamnica vjere (Going Clear: Scientology and the Prison of Belief) najavljivan je kao smioni filmski poduhvat koji otkriva mračne tajne populističke crkve u Americi. Brojni će se kritičari složiti da gotovo ništa u tom dokumentarcu nije novo i nepoznato prosječnom gledatelju koji se potrudio informirati o toj temi na različitim portalima. Od opširnih priča o osnivaču Ronu Hubbardu i njegovu uspješnu nasljedniku Davidu Miscavigeu, psihološkom i fizičkom maltretiranju, kako pripadnika crkve tako i njezinih otpadnika, skupih odvjetnika koji štite Miscavigea od tužbi, holivudske zvijezde Toma Cruisea kojem njegov prijatelj David podilazi raskošnim zabavama, ženama i skupocjenim motorkotačima, pa do činjenice da je njegov brak s Nicole Kidman kontrolirala Crkva, koja je na taj način željela spriječiti njezin negativan utjecaj na ambasadora scijentološke vjere. Dobro je poznato da su lomovi krenuli tijekom snimanja Kubrickova posljednjega filma Oči širom zatvorene (Eyes Wide Shut), inače adaptacije Traumnovelle austrijskog pisca Arthura Schnitzlera. U njemu je Cruise igrao znatiželjnog liječnika koji se bez dozvole umiješao u naopaki ritual tajnoga društva. Njegovi su članovi, dakako, maskirani i svi redom visokorangirani pojedinci u američkoj zajednici. Gibneyjev film otkriva zanimljivu poveznicu, vjerojatno nesvjesno i bez posebne namjere, u onom dijelu kada se navodi podatak o tome kako je najveću prijetnju po Cruiseovu orijentaciju predstavljao glumičin otac David Kidman, inače liječnik, klinički psihijatar. Trenutak je to u kojem se pojavljuju kadrovi iz Kubrickova naslova pa se čini da je njegov set bio idealna lokacija za akciju kontra smetnje – glumice Nicole Kidman.
  
  Još od Hubbardovih vremena, tvrdi se u Gibneyevu filmu, profesionalni su psihijatri bili opasnost po integritet scijentološkog nauka. Ako je doista tome tako, onda nije upitan dojam velike slučajnosti u pogledu bračnog rasula na Kubrickovu setu, filmske priče o tajnom društvu i liječniku-uljezu. Sa sličnim bi oprezom trebalo gledati na općeprihvaćeno stajalište o SF novelama i amaterskoj psihologiji kao temeljima buduće S Crkve. Možda se pisac Dijanetike (1950) služio petparačkom literaturom i maštom, no s vremenom je strategija SC postala znatno sofisticiranijom. Uostalom, hermetičke su discipline posve strane anglosaksonskome pragmatizmu te je možda Gibney – unatoč pisanom predlošku Lawrencea Wrighta – na tom mjestu trebao tražiti otklon za razotkrivanje scijentološke tajne. Ne samo preko brojnih ispovijesti bivših članova Crkve – danas otpadnika s kvalifikacijom Suppressive Person ili skraćeno SP – koji pričaju o manipulacijama i fizičkom zlostavljanju, premda su svojevoljno bili dio istog sustava koji je manipulirao i zlostavljao druge pripadnike SC-a.
  
  Povrijeđena ekipa bivših simpatizera i članova SC-a naširoko se raspričala o svojoj opčinjenosti, a potom i tegobnom napuštanju represivnog sustava. Gibney je previše filmskog prostora ponudio otpadnicima i njihovu posipanju pepelom, dok na drugoj strani nijedan aktivan član nije želio iskoristiti prigodu i objasniti prednosti procedura za mentalno napredovanje pod okriljem strogo čuvane institucije. Posve je razumljiv taj zavjet šutnje, s obzirom na hermetičnost scijentološke procedure, posebno auditivnih seansi tijekom kojih novi članovi na nosače zvuka pohranjuju najosjetljivije osobne tajne i strahove. Institucija se na taj način unaprijed osigurava od moguće štete u budućnosti. Zavjet šutnje je razumljiv i zbog snažne crkvene kontrole članova koja se temelji na etički neprihvatljivim postupcima (uglavnom) – neovlaštenom špijuniranju, praćenju, javnom i tajnom snimanju kamerom, prijetnjama i slično. Suočen sa stanjem stvari na terenu, Gibney je klasičnom dox-manirom najprije ispričao tegoban životni put Rona Hubbarda, od spisatelja jeftinih SF romana, autora knjige-bestselera o duhovnim metodama za izgradnju etičnijih i sretnijih pojedinaca (Dianetics) te izumitelja električne naprave za mjerenje mentalnog kapaciteta ljudskih jedinki.
  
  U tom dijelu Gibney uzgredno spominje utjecaj Aleistera Crowleya, premda je taj (utjecaj) došao s djelom prtljage Hubbardove druge supruge Sare Northrup Hollister po završetku Drugoga svjetskog rata. Dakle, samo dvije godine prije smrti najpoznatijeg engleskog maga. Posve je slučajan niz činjenica koje povezuju promotora seksualne magije (A. Crowley), raketnog inženjera (J. Parsons), inače Sarina ljubavnika prije nego što je upoznala osnivača Scijentološke crkve (R. Hubbard) koji je dvojbenu religioznu formulu izgradio na raketnom gorivu ili petparačkim SF novelama. Vjerojatno bi digresije sličnog tipa komplicirale ostvarenje redateljeva pragmatičnog cilja – raskrinkati SC pod svaku cijenu. U tom pogledu Gibneyjev dox-postupak nije ništa manje ili više etičan od postupaka scijentoloških dužnosnika koji se brane šutnjom, lažnom medijskom propagandom i veličanstvenim skupovima na TV ekranima na kojima su svi ozareni i uvježbani poput profesionalnih vojnika.
  
  Skupove vodi Hubbardov nasljednik, poput dobro obučena vojnika. Čovjek koji je u Gibneyjev dokumentarac ušao u mornaričkoj odori časnika Sea Org, plovećeg krila Scijentološke crkve. Drugi dio filma fokusira se na „vještine i nepodopštine“ surovog vođe koji je Crkvu oslobodio državnoga poreza, zbog čega će ista krenuti u veliki lov na nekretnine i prerasti u instituciju sa zavidnim resursom velebnih građevina na atraktivnim lokacijama. Ne samo na američkom kontinentu nego i diljem svijeta. Davidov prijatelj Tom Cruise svakako je dio poželjne holivudske klijentele koja, unatoč negativnoj medijskoj slici o Crkvi, još uvijek osigurava znatan priljev novih članova. I kada se već činilo da je redatelj nabrojio sve mane scijentološke discipline, dakle, nakon što su Paul Haggis, Jason Beghe, Tom de Vocht, Sylvia Taylor i ostali iscrpno opisali osobna iskustva s krutom disciplinom, film je krenuo u treću temu s Cruiseom u naslovnoj ulozi. Teško je za povjerovati kako je taj „mali smiješni klaun“ prema filmskom receptu Alexa Gibneyja donedavno bio najisplativije lice holivudske industrije. U Pročišćenju je nizom montažnih asocijacija predstavljen kao šarlatan kojega navlači veliki šef i dobar prijatelj David. Inteligentniji gledatelj će u tom postupku prepoznati Gibneyjev medijski surogat za izostanak dijaloga s drugom – crkvenom stranom. Teško je za povjerovati da bi financijski prepreden lik poput Toma Cruisea tek tako navlačio masku šarlatana. Također, teško je povjerovati u njegov crkveni fanatizam bez adekvatne materijalne satisfakcije.
  
  Alex Gibney je, bez dvojbe, samo popularizirao crne slutnje u pogledu scijentološkog nauka. Puna je dva sata razvlačio muku bivših članova Crkve ne bi li na tipičan način američkih svjedoka objektivizirao priču o društvu čija se etika kroji dvostrukim i trostrukim škarama. U medijskom se smislu poslužio karikaturom (pogotovo u pogledu Cruisea i Travolte), što je posve legitimno u filmskom biznisu, pogotovo ako je propagandnog ustroja. Unatoč pisanom predlošku Lowrencea Wrighta, filmska se sinteza možda trebala okrenuti digresijama poput, primjerice, okultne prtljage koju je Sara Northrup prenijela na osnivača SC-a. Možda je redatelj trebao biti uporniji i domoći se auditivnih zapisa ili pak animirati njihov sadržaj na uvjerljiviji način od prekobrojnih kadrova sa pseudo-aparatima za mjerenje duhovnog kapaciteta ljudskih jedinki. Medijski je sve dopušteno i legitimno, pogotovo u produkciji visokog napona i društvene odgovornosti, koju je štitila brojna ekipa dobro plaćenih odvjetnika. Na kraju, čini se da su redatelj i ostali članovi filmske ekipe podcijenili Toma Cruisea koji je šesnaest godina ranije utjelovio lik liječnika-uljeza u posljednjem Kubrickovu kino-naslovu.
  
  © Željko Kipke, FILMOVI.hr, 7. rujna 2015.

Piše:

Željko
Kipke