Dobro skrojen ljetni blockbuster

Nemoguća misija: Odmetnuti (Mission: Impossible – Rogue Nation), red. Christopher McQuarrie

  • Nemoguća misija: Odmetnuti (Mission: Impossible – Rogue Nation), red. Christopher McQuarrie

    Najavna špica pete Nemoguće misije ne ulijeva previše povjerenja, povrh očite činjenice da smo ponovno suočeni s jednim od nebrojenih nastavaka dugovječnoga filmskoga serijala. Ako nastavi ovim tempom, franšiza će se brojem nastavka pretvoriti u inačicu serijala o Jamesu Bondu, kojem sve više počinje nalikovati kako odnosima među protagonistima tako i konstrukcijama priča. No, vratimo se na najavnu špicu koja na samom početku otkriva podatak koji izaziva dozu bojazni. Kao redatelj potpisan je Christopher McQuarrie, inače poznatiji kao scenarist (Privedite osumnjičene, Operacija Valkira), čija prethodna dva redateljska pokušaja – The Way of the Gun (2000) i Jack Reacher (2012), potonji također s Tomom Cruiseom u glavnoj ulozi, nisu ostala u dobrom sjećanju. S druge strane producenti su, što se tiče ovoga serijala, uvijek vodili brigu o tome kome će dodijeliti redateljsku funkciju. Iako im je Brian De Palma, koji je ostao nenadmašen, bio odveć staromodan, i naredni redatelji poput Johna Wooa, J. J. Abramsa i Brada Birda bili su iskusni ili barem u tom trenutku aktualni filmaši s kojima je franšiza mogla računati na injekciju svježe krvi, odnosno one krvi koja je u trenutku nastajanja filma mogla ponajviše podilaziti ukusu publike i njezinim očekivanjima.
    Nemoguća misija: Odmetnuti (Mission: Impossible – Rogue Nation), red. Christopher McQuarrie
    Primjerice, De Palmino pastiširanje klasika špijunskoga žanra za publiku u drugoj polovini devedesetih godina prošloga stoljeća, kada hipsteraj još uvijek nije bio nešto pomodno, moglo je djelovati odveć monotono, posebice jer je bila naviknuta na videospotovske akcijske filmove. Zato je dvojku radio nabrijani John Woo, koji je nekoliko godina ranije doživio i uspješno preživio transfer iz honkonške u američku kinematografiju. Posrijedi je bio zaokret prema bombastičnim akcijskim prizorima te reduciranju priče i njezine smislenosti, formule koje se kasnije držao i J. J. Abrams. Tu leži i najveća razlika između filmova o Jamesu Bondu i Ethanu Huntu. U prvom slučaju producenti su redovito birali ili ocvale redatelje ili rutinere (iznimka je jedino Sam Mendes) koji su ih bespogovorno slušali, a u drugom slučaju redatelji su birani da bi u naredne nastavke ipak unijeli, uz udovoljavanje komercijalnim zahtjevima, nešto i vlastitog integiriteta. U Protokolu Duh Brad Bird je tako učinio zaokret prema De Palminu izvorniku, napose u domeni priče koja je reciklirala hladnoratovske stereotipe i klišeje, premda je bila površina i tanašna te je jedino služila kao vezivno tkivo između brojnih akcijskih prizora.

    Nemoguća misija: Odmetnuti gotovo generički ponavlja obrasce na kojima je franšiza temeljena, a koji su djelomično pokupljeni i prerađeni iz serijala o Jamesu Bondu, koji ih je s vremenom reciklirao do parodičnih razmjera. Radnja se ponovo odvija na nizu atraktivnih lokacija, koje dobrim dijelom izgledaju kao raskošne turističke razglednice ili dekor za snimanje reklama za raznorazne kapitalističke igračke poput automobila ili različitih gadgeta, od kojih uvelike dominiraju mobilni telefoni. Ostvarenje se otvara na aerodromu pored Minska, a potom radnja skače između sjedišta CIA-e u Sjedinjenim Državama, Beča, Maroka i Londona. Potjera starim ulicama Casablance djeluje kao skupo budžetirani reklamni spot za BMW, koji je očito dobro sponzorirao nastanak filma, pa je McQuarrie potencijalnim kupcima ovoga automobila odlučio vrlo zorno i detaljno pokazati sve kvalitete i prednosti, s osobitim naglaskom na sigurnost, koju ovaj proizvod nudi u svim uvjetima vožnje. Samo nemojte odgledano pokušati primijeniti na ulicama svoga grada jer Ethan Hunt ipak ima više života od običnih smrtnika poput nas. Osim živopisnih i egzotičnih lokacija, tajni agent Hunt ima niz pomoćnika.
    Nemoguća misija: Odmetnuti (Mission: Impossible – Rogue Nation), red. Christopher McQuarrie
    Znakovito je proširena uloga Benjija Dunna (Simon Pegg) te se uz nju vezuje humorni element koji je u petici podosta izražen pa ne bi bilo pretjerano utvrditi da je posrijedi nastavak s najviše komičnih elemenata. Primjetno je da u posljednjih nekoliko godina filmski spektakli jako vole insistirati na unošenju humora, često usiljeno i nepotrebno, kako bi zadovoljili korporacijske parametre prema kojima svaki tip publike u svakom filmu treba moći pronaći nešto za sebe. U ovom slučaju komični elementi dobro su izbalansirani s cjelinom i predstavljaju dobru novinu u odnosu na prethodne nastavke. Tu je i neizostavan ženski lik, a ovoga je puta posrijedi britanska tajna agentica Ilsa Faust (Rebecca Ferguson). Ona je predmet intrige, ali i romantičnoga interesa glavnoga protagonista te nešto zaokruženiji lik s obzirom na protagonistice koje smo susretali u prethodnim dijelovima serijala. McQuarrie je opća mjesta formule povezao pričom koja je na tragu Birdova prethodnog zaokreta prema zavrzlamama izvorne Nemoguće misije te staromodnih špijunskih zapleta. Nema više superoružja i kriminalnih mastermindova, nego su posrijedi odnosi kapitala i svjetskih velesila, koji se odvijaju iza kulisa visoke politike te u svjetovima tajnih agenata i obavještajnih službi.

    Autor pazi da mu priča ne bude pretjerano komplicirana, ali i da se ne svede na puku pozadinu za insceniranje raskošnih akcijskih prizora i vezivno tkivo između njih. Na taj način prilično spretno povezuje staromodan špijunski štih sa suvremenim zabavljačkim tendencijama koje se očituju u humornim elementima i akcijskim prizorima. Možemo se na ovom mjestu zapitati – što McQuarrie novoga unosi u ustaljenu formulu? Zapravo malo toga. Unatoč tome, i naivnoj potki o dobroj CIA-i koja uvijek spasi svijet kada zagusti, Nemoguća misija: Odmetnuti vrlo je solidan i dobro skrojen ljetni blockbuster – zabavan, ali ne  i toliko stupidan da iritira te je ujedno možda i najbolji nastavak (original je i dalje neprikosnoven). McQuarrie dobro vodi priču, pazi na ritam i tempo te vješto izmjenjuje dinamične prizore s onima koji imaju funkciju retardirati radnju te time održati iščekivanje u gledatelja. Akcijski prizori živopisno su orkestrirani te se promišljeno izmjenjuju s obratima u priči. Navedeno predstavlja iznenađenje s obzirom na poprilično nespretno režiranoga i razvučenoga Jacka Reachera.

    © Dejan Durić, FILMOVI.hr, 8. kolovoza 2015.

Piše:

Dejan
Durić

kritike i eseji