Ultra-lagana, sentimentalna i predvidiva obiteljska drama o međugeneracijskim preprekama koje se ipak, poručuje autorica (redateljica i scenaristica Roselyne Rose Bosch, najpoznatija kao potpisnica i redateljica povijesne ratne drame La Rafle iz 2010. godine) međusobnom suradnjom i razumijevanjem mogu premostiti na radost i dobrobit svih sudionika, Ljeto u Provansi ujedno je i predoslovan, stereotipima i klišejima te općim mjestima prenatrpan uradak, s estetikom i porukama kakva televizijskog filma, no koji pak uspijeva ostati gledljivim, čak i podnošljivim. Ipak, otkrivanje čari ruralnog francuskog juga pritom djeluju više kao banalni i otrcani feel-good reklamni turističko-agencijski film prepun saharinski natopljenih propagandno-glazbenih montaža a birane lokacije, mada nesporno prekrasne, ostavljaju dojam lažnog i artificijelnog seta radije negoli što uspijevaju dočarati boje, mirise, atmosferu, provincijalni mentalitet ili šušur malog mista, čemu streme.
Ponajprije je tome tako zbog ponešto neuvjerljivog castinga, poglavito moderne, zategnute talijanske dive Ane Galiene (Šunka, šunka, 1992.) kao sposobne seoske bake, bivše woodstockovke, dok Jean Reno, iako pojavom i filmografijom priziva reminiscencije na drukčije likove kakve je uglavnom tumačio tijekom karijere (ponajprije naslovnog u filmu Leon profesionalac (Léon, 1994) ili Vincenta u filmu Ronin (1998) primjerice), među mahom mladim ansamblom strši više zbog vlastitog zvjezdanog statusa a da bi tumačio skromnog i ekscentričnog poljoprivrednika-maslinara negoli zbog neprimjerene glume koja je zapravo posve decentna, prigušena, dovoljno uvjerljiva i uklopljena u naraciju. I mladi glumci u ulogama tipičnih suvremenih tinejdžera Chloé Jouannet kao Léa i Hugo Dessioux kao Adrien solidno odrađuju posao, dok posebnom pažnjom plijeni preslatki mali Lukas Pelissier kao Theo, iako njegova funkcija u filmu nažalost ostaje neiskorištena i nejasna.
Sve u svemu, najvjerojatnije je da je redateljica Rose Bosch pri pisanju Ljeta u Provansi na umu imala toplu nostalgičnost fellinijevsko-tornatoreovskih mediteranskih uradaka, no nije uspjela niti u prezentaciji izmaštanog, šarmantnog humornog prvog a niti pitoresknosti vinjeta i ogoljelosti duša protagonista drugog; servirajući tek plošni no gledljivi promašaj.
© Katarina Marić, FILMOVI.hr, 10. srpnja 2015.
