Intrigantna hvaljena indie-arty kompilacija ljubavne priče temeljene na dosjetljivim razgovorima dvaju protagonista (na tragu kultnog intelektualnog Delpy-Hawke odnosa iz Linklaterove Prije svitanja-Prije sumraka-Prije ponoći trilogije) i horora s primordijalnim krvožednim čudovištem sa pompejanskih freski (očuvanim kroz stoljeća poput kakva enkaustična portreta – starorimskog grobnog atributa preminulog, mijenjolikog mutanta „vještice, zombija, izvanzemaljca, vukodlaka i vampira“ – kako to navodi jedan od likova), jednako kao i šparne niskobudžetne snimateljske tehnike soc-miljea s nadnaravnim motivima (na tragu puno dorađenijeg recentnog danskog naslova Dok zvijeri spavaju (Når Dyrene Drømmer) Jonasa Alexandera Arnbyja, primjerice), Proljeće dvojca Justina Bensona i Aarona Moorheada ipak se ponajprije može promatrati kao kakav reklamni, promidžbeni turistički travelog s nasilno induciranim i posvemašnje deplasiranim fantastičnim elementom koji nepotrebno distrahira i razbija autentičan narativni tok.
Pritom prvonavedeno djeluje nedovoljno osmišljeno, čak improvizirano, a općem dojmu ne pridonosi niti činjenica isuviše ležernog, sporog odvijanja radnje, radije statičnosti i samodopadnosti istog; dok se fantastični element djela može iščitati (ali samo uz ogroman trud!) i kao svojevrsna metafora ritualnih inicijacija djevojčice u ženu (hormonalno-menstruacijsko-roditeljski ciklusi). Pritom ponajbolja scena filma (slow-motion susreta budućega para u jednom kadru, dok on otkriva razne vinjete, vedute i viste pitoresknog talijanskoga gradića kojim prolazi) obećava potencijalnu tenziju izmjeničnih dramsko-ljubavnih i zatrašujućih dijelova priče, pokušavajući psihološkim radije nego karnalno-akcijskim pristupom prikazati ljude u čudovištima i čudovišno u ljudima odnosno spoznati da su čuda i nadnaravne pojave imanentan i neraskidiv dio života i svijeta, samo ih treba znati prepoznati.
No, alternativnost takvog pristupa ostaje samo deklarativna i u naznakama, zagušena ponajprije pomalo amaterskom cjelinom, ali i nedostatkom kemije među protagonistima (apatično-zbunjeni Evan Lou Taylor Puccija i tajanstvena ljepotica Louise Nadije Hilker) te parcijalno i samim pogrešnim castiranjem, odnosno ekscentričnošću koja je sama sebi svrhom, u konačnici ostavljajući dojam propuštene prilike, te iako je sve u svemu poprilično atipičan a donekle i zanimljiv (parcijalno ga izvlači zadovoljavajuće realiziran završetak) hibrid frizova realizma, romanse i nadnaravnog, Proljeće svoj hrabro smiješani sinergijski žanrovski koktel ne čini dovoljno moćnim niti pitkim da bi se pokrili brojni nedostaci i izbrisao općeniti utisak amaterizma kojim odiše.
© Katarina Marić, FILMOVI.hr, 3. srpnja 2015.