U razmjerno bogatom, šarolikom i zanimljivom popratnom programu 24. Dana hrvatskoga filma prikazan je i film meksičke produkcije Kratke lopte (2014), omnibus sastavljen od dvadeset jednog kratkog filma na temu nogometa, u kojem je epizodom Razmjena dresova sudjelovao i hrvatski redatelj Bobo Jelčić. Posrijedi je projekt meksičkog redatelja i producenta Daniela Gruenera koji je uoči svjetskog nogometnog prvenstva 2014. angažirao redatelje iz svih zemalja sudionica da snime kratki film na temu najvažnije sporedne stvari na svijetu, u trajanju od dvije do pet minuta. Od trideset jednog kratkog filma, uglavnom bez dijaloga, dvadeset jedan je naposljetku uvršten u stominutni dugometražni omnibus nazvan Kratke lopte.
Redateljski prinos dali su neki od najvećih uglednika suvremenog filma poput Meksikanca Carlosa Reygadasa, Francuza Gaspara Noéa, Rusa Viktora Kosakovskog i Tajlanđanina Apichatponga Weerasethakula, a svakome su kreativcu ruke bile posve odriješene, uz uvjet da ne propusti nogometni motiv, obrađen i shvaćen na koji god način. Rezultat je razmjerno zanimljivo i šaroliko ostvarenje koje donosi igrane, dokumentarne, eksperimentalne, animirane filmove u rasponu od onih prigodno lakonskih s ne baš simpatičnim okusom namjenskoga, odnosno cakum-pakum dotjerane reklame u kojoj se prodaje ideja sreće i veselja što ih donosi kapitalistički konzumerizam, preko humorno-duhovitih eskapada raznih vrsta, do vrlo intimističkih, zahtjevnijih nadrealističko-psiholoških ostvarenja koje uz nogomet veže tek naslov i koji bi časno mogli samostalno egzistirati na kakvom ozbiljnijem festivalu kratkoga metra kojem nogometanje nije ni u primisli.
Izdvojimo nekoliko najdojmljivijih i najzanimljivijih. Epizoda Tunel, u režiji samog Gruenera, smještena na teheranski nogometni stadion 1974. uspijeva obuzeti s više žanrovskih, emocionalnih i misaonih slojeva, krećući se od tipično stiliziranog filmskog dokumentarističkog realizma u prikazu sportsko-drugarskog uzbuđenja uoči utakmice u garderobi momčadi, preko stvaranja napetosti, jeze i bespomoćnosti vezanih uz bliskoistočni terorizam, do nadrealno predočenog osjećaja tjeskobe izazvanog predrasudama prema Drugima – protagonist je, izgleda, homoseksualac – i sve to, iznimno dojmljivo, u svega nekoliko minuta.
Tek naslovom vezan uz nogomet, belgijski prinos Igra u gostima Koena Mortiera, ponovno uz snažan pečat efektnog nadrealističkog pripovijedanja, donosi tjeskobnu zgodu o postarijem muškarcu koji vodi dva života – onaj naizgled časnog supruga i oca te onaj preljubnika. Nijedan ga, očito, ne čini sretnim, baš kao ni ukupna situacija, a na kraju ga, pomalo konvencionalno, stiže kazna odozgo. Oba kratka filma, fakturom slike usmjerena na oponašanje pomalo izblijedjelog, starinskog, preminulog celuloida, koloristički natopljena u tmurno hladne i neutralne boje, uz efektno baratanje elipsama i slobodno kretanje kroz vrijeme, ostvaruju snažan emocionalni učinak i posve zaokruženo funkcioniraju sami za sebe.
Na tom tragu, mada nedvojbeno smještena u današnjicu i jasno izvedena suvremenim tehnologijama, ostvarena je norveška epizoda Faul Runea Denstada Langloa, koja kroz prikaz navodno običnog dana jedne školarke obrađuje učeničko šikaniranje. Spoj opore teme, neočekivanog nadrealnog crnog humora i smještaja u promrzlu norvešku provinciju pokrivenu višemetarskim slojem snijega rezultira neobičnim djelcem čija razmjerna zabavnost ne umanjuje ozbiljnost i neugodnost središnje misli.
Tajlanđanin Apichatpong Weerasethakul u naslovu Tragovi osebujno se, opuštenom vedrinom, igra očekivanjima. Nogometna se lopta malne neprimjetno pojavi u pozadini, dok glavninu slike čine lagane vožnje kroz jeseni obojan gradski park uz rijeku u kojem se ljudi odmaraju i u kojem se možda snima neki film, možda upravo ovaj koji gledamo, što nam sugerira nekoliko kadrova u kojima vidimo filmsku tehniku. Film i odmor u prirodi – možemo čitati, poželimo li – vrjedniji su našeg vremena nego nogomet.
Krajnje jednostavnim no efektnim eksperimentatorskim pristupom izdvojili su se, može se reći očekivano, francuski sineast Gaspar Noé i Amerikanac Vincent Gallo. Noé je kameru uglavio u nogometnu loptu i njegovu epizodu, nazvanu Udarac, pratimo iz perspektive lopte kojom tehnicira nekolicina mladih, mahom tamnoputih, na ruševini nekog gradskog zdanja. Noeovom vrtoglavom dinamizmu jednoga kadra posve je oprečan Gallov odsječak. Nazvan, očito ironično, Sjedinjene Države osvajaju svjetsko prvenstvo, u jednom statičnom kadru, uz donekle izopačeno tugaljivu inačicu američke državne himne Star Spangled Banner, snima američku zastavu što naizmjenično nesigurno vijori i splašnjava na lagašnom povjetarcu.
Svojevrstan kuriozitet je i bolivijski, dokumentarni segment Juana Carlosa Valdivie, čiji je protagonist sam predsjednik države, ljubitelj i igrač nogometa Evo Morales. Njemu pripada jedan od najupečatljivijih trenutaka filma, onaj u kojem na pitanje: „Ima li sličnosti između politike i nogometa?“ bez trunke političke slatkorječive lukavosti, nakon kraćeg razmišljanja odgovara: „Nema“ da bi koju sekundu poslije jednako prostodušno upitao: „A trebalo bi biti, zar ne?“
Hrvatska Razmjena dresova Bobe Jelčića, s Ivanom Krizmanić u glavnoj ulozi zbiva se u vrijeme vjenčanja. Umjesto uobičajenom svadbenom slavlju, muški su se gosti, uključujući i mladoženju i kuma, posvetili gledanju televizijskog prijenosa nogometne utakmice. Na mladenkinu inicijativu, muškarci se preodijevaju u žensku, a žene u mušku odjeću i svadbena zabava, u novom svjetlu, nakratko zaživi, no zov televizije i nogometa jači je od svega. Postavka je dosjetljiva, izvedba korektna, cjelina začudna. Iako u konačnici nije više od zanimljivog, provokativnog, inteligentnog štosa, posrijedi je jedan od upečatljivijih priloga kratkoj lopti dugog metra.
Kako to već kod omnibusa biva, različiti intenziteti kreativnosti i nadahnuća te različita stilska i filozofsko-ideološka opredjeljenja cjelinu s jedne strane čine dinamičnom i na svoj način nepredvidljivom, no s druge strane rascjepkanom i, unatoč zajedničkoj temi, necjelovitom. U svemu, mada nije riječ o važnoj filmskoj lektiri, Kratke lopte zavrjeđuju neobvezno gledanje.
© Janko Heidl, FILMOVI.hr, 2. lipnja 2015.
