Povijesni jednogodišnji, u konačnici slomljeni štrajk rudara (1984-1985), nastao kao produkt antiradničke politike ondašnje premijerke Margaret Thatcher, odlična je podloga za socijalno prominentnu britansku dramu, no promotren kroz zanimljiv sporedni segment događaja – solidarnu aktivističku potporu istima od strane još jedne stigmatizirane manjinske subkulturne skupine LGSM-a (Lesbians and Gays Support the Miners) postaje feel-good soc-movie u duhu Daldryjeva Billyja Eliotta (2000), Cattaneova Skidajte se do kraja (The Full Monty, 1997) ili Coleovih Djevojki s duplerice (Calendar Girls, 2003), a poglavito Hermanova Borimo se do kraja (Brassed Off, 1996), koji se bavio istom temom na drugačiji način i iz drugačije perspektive.
Pritom ne gubeći ništa od svog osviještenog angažmana a zadržavajući light-ton i dok progovara o teškim temama poput AIDS-a ili poniženosti i siromaštva, simultano biva dirljivim i sentimentalnim, formulaičnim i crowdpleaserom, queer-genderovski kičastim i retro-nostalgičarskim, klišeiziran ali i oslobađajuće katarzičan, s uvijek pouzdanom plejadom probranih britanskih glumaca poput Billa Nighyja, Imelde Staunton ili Dominica Westa i zapravo je, s obzirom na emotivno zasićeno-humornu zastupljenost glazbe u filmu, šteta da nije realiziran u formi mjuzikla.
Trajanje od preduga dva sata i nedostatak razrađenijeg ekspozicijskog uvodnog dijela svakako su slabosti djela; fokusiranost na anti-homofobno, empatično poštivanje i čak suradnju različitosti te instinktivna i perceptivna redateljeva ruka koja iako ne brine previše za pozadinski kontekst publiku kupuje poticajnom emocionalnom inteligencijom, njegove su vrline. Svakako preporuka – gledati.
© Katarina Marić, FILMOVI.hr, 29. svibnja 2015.
