Filmski opus vrijedan pozornosti

Christopher Andersen, Mick. Jaggerov razuzdan život i neukrotiv duh (Mick: The Wild Life and Mad Genius of Jagger) VBZ, Zagreb, 2014.

• Osim što je vokalni solist i suautor pjesmarice „najvećeg rock'n'roll sastava na svijetu“, The Rolling Stonesa, pa tako i jedna od ikona rocka i pop kulture, Mick Jagger (1943) više se puta, uglavnom uspješno okušao kao filmski glumac, a ozbiljnije zanimanje za sedmu umjetnost iskazao je i producentskim angažmanom koji se nipošto ne može držati tek usputnom hobističkom razonodom multimilijunaša koji si može priuštiti što god poželi. Biografska knjiga Mick. Jaggerov razuzdan život i neukrotiv duh (Andersen Productions, 2012. / VBZ, 2014) američkog novinara i pisca Christophera Andersena (1949) ponajprije se bavi Jaggerovim rolingstonstvom koje ga je od buntovnika protiv establišmenta dovelo do titule viteza, Sira, te uz dosta tabloidnog žutila, opsesivnim ženskarenjem i tzv. istraživanjem seksualnosti, no ponešto je stranica posvećeno i njegovu djelovanju u sedmoj umjetnosti, kako onom umjetničkom, tako i doticajima s njom u obliku ljubavnih pustolovina sa zvijezdama poput Ume Thurman, Angeline Jolie ili Saffron Burrows.
  
  Nedvojbeno karizmatičan i šarmantan, u sebe siguran zabavljač i predstavljač zaljubljen u svjetla reflektora, Jagger je često znao reći da su njegov rokerski nastup, kao i vokalne izvedbe neka vrsta glume kojom interpretira smisao i emociju pjesama te općenito ideju zvijezde rocka. Premda u drugom planu, iza njegova prvoga poziva, Jaggerove glumačke ambicije vezane uz film nisu bile neznatne i na prijelazu šezdesetih u sedamdesete odigrao je dvije glavne uloge u dvama ambicioznim filmovima, vođenima rukom uglednih filmaša.
  
  Performance (Velika Britanija / SAD, 1970), redateljski debi dotad cijenjenog snimatelja i ravnatelja filmske fotografije, a otad i redatelja Nicolasa Roega te scenarista i suredatelja Donalda Cammella, predstavio je Jaggera kao uvjerljivog tumača dekadentne rock-zvijezde u stvaralačkoj krizi, osobe nalik njegovom javnom imidžu. I premda se Andersenov osvrt na snimanje više bavi nesuglasicama između Jaggera i njegova pajdaša iz grupe Keitha Richardsa, vezanih uz svojevrsno nadmetanje oko tadašnje Richardsove družice Anite Pallenberg koja je tumačila glavnu žensku ulogu, Performance je i danas snažno, uznemirujuće i intrigantno ostvarenje što se hrabro i dojmljivo bavi pitanjem identiteta te nudi dio ugođaja opasnosti i prijetnje vezane uz sferu rokerskog svijeta sklonog uživanju težih opojnih droga, a samim time i koračanju u zoni izvanzakonitog pa i kriminalnog. Posrijedi je i najupečatljiviji Jaggerov glumački filmski nastup uopće.
  
  Tony Richardson, redatelj Jaggerova sljedećeg filma Ned Kelly (1970), tad je bio jedan od najvećih uglednika svoga zanata, nagrađen Oscarom za Toma Jonesa (Velika Britanija, 1963), no film o zbiljskom australskom odmetniku iz 19. stoljeća nije postigao osobit uspjeh. Snimanje u Australiji teklo je uz podosta razmirica, a glavni se glumac navodno pokazao odveć krhkim i nježnim za uvjerljiv prikaz tvrdog kauboja s druge strane planeta. Iako doista nije velik film, Ned Kelly je zanimljivo ostvarenje, a Jaggerov netipičan pristup, svjestan ili ne, čini se više vrlinom negoli nedostatkom cjeline.
  
  Vrhunsko pak priznanje Jaggerovoj filmskoj pojavnosti i sposobnostima stiglo je u obliku poziva Wernera Herzoga da igra veliku sporednu ulogu u budućem klasiku Fitzcarraldu (Njemačka, 1982). Snimanje u Brazilu i Peruu bilo je prožeto mnogim nevoljama, a nakon nekoliko mjeseci rada, oboljevši od amebne dizenterije, glavni se glumac Jason Robards povukao iz projekta. „Promrzao, mokar, umoran, uplašen i zasićen“ te s obvezama Stonesa koje više nisu mogle čekati i Jagger se poveo za Robardsovim primjerom. Herzog je započeo snimanje ispočetka, s novim glavnim glumcem, svojim starim nemogućim suradnikom Klausom Kinskim. Prema nekim izvorima, smatrajući da ulogu budalastog glumca Wilbura, svojevrsnog pomoćnika glavnog junaka, ne može odigrati nitko doli Jagger, Herzog je taj lik posve izbacio iz nove inačice. Sukladno općim nagnućima knjige, Andersen ponajviše pažnje posvećuje glasini da se Jagger priključio bolnom, drevnom amazonskom ritualu kojem je bio cilj povećati penis sudionika.
  
  Potom je navodno odbio ulogu Roostera u mjuziklu Annie (SAD, 1982) Johna Hustona koju je na koncu odigrao Tim Curry, a sam je bio odbijen na audiciji za ulogu Wolfganga Amadeusa Mozarta u Amadeusu (SAD / Francuska, 1984) Milosa Formana za koju je potom Tom Hulce nominiran za Oscara. S prijateljem i kolegom, navodno i ljubavnikom Davidom Bowiejem, razmatrao je izradu nove inačice veličanstvenog filma Neki to vole vruće (Some Like it Hot, SAD, 1959) Billyja Wildera u kojem bi dvojac igrao uloge koje su svojedobno maestralno interpretirali Jack Lemmon i Tony Curtis. Uslijedili su i pokušaji para da dobije glavne uloge u komedijama Ishtar (SAD, 1987) Elaine May i Prljavi pokvareni prevaranti (Dirty Rotten Scoundrels, SAD, 1988) Franka Oza koje su naposljetku pripale Dustinu Hoffmanu i Warrenu Beattyju, odnosno Michaelu Caineu i Steveu Martinu.
  
  Jedini veliki promašaj u svakom pogledu, uključujući i njegovu glumu, nastup je u znanstveno-fantastičnom akciću Freejack (SAD, 1992) Geoffa Murphyja koji nije ni približno ostvario (možda samo propagandnim pričama napuhanu) ambiciju da postane neki novi Istrebljivač (Blade Runner, SAD / Hong Kong / Velika Britanija, Ridley Scott, 1982.) Osrednje primljen Bent (Velika Britanija / Japan, 1997) Seana Mathiasa, s temom nacističkog progona homoseksualaca, donosi mu još jednu ulogu po mjeri, onu ekscentričnog transvestita Grete / Georga, baš kao i epizoda zlokobno tajanstvenog Luthera Foxa u umjereno zapaženom, no vrlo dobrom, noirovski ugođenom Žigolu (The Man From Elysian Fields, 2001) Georgea Hickenloopera.
  
  Kao producent, 1996. je s partnericom Victoriom Pearman utemeljio tvrtku Jagged Films, s namjerom da, kako reče, proizvode „inteligentne filmove u kojima neće biti onoga što moja djeca zovu splozije.“ Prvi film Jagged Filmsa bio je Enigma (Velika Britanija / SAD / Njemačka / Nizozemska, 2001) zanimljiv, iako ne osobit mješanac napetice, drame i romanse u režiji Michaela Apteda, o ekipi zbiljskih britanskih dešifranata koji su za Drugoga svjetskog rata razbili kodove njemačkih strojeva zvanih Enigma, o čemu je prošle godine snimljeno daleko zapaženije djelo Igra oponašanja (The Imitation Game, Velika Britanija / SAD, 2014) u režiji Mortena Tylduma. Na set Enigme Jagger je donio glazbene hitove iz četrdesetih, što je glumica Kate Winslett držala iznimno dobrim producentskim potezom: „Glumcima je puno značilo što je donio pjesme koje su za njega predstavljale ratno vrijeme u Britaniji. Shvaćao je nešto što mnogi drugi producenti nisu, znao je koliko je važno da glumac ima stvaran osjećaj vremena i prostora u kojem se nalazi lik.“
  
  Inteligentnijim stazama komercijale – mada, možda upravo zbog izbjegavanja najprijemčivijih banalija ne osobito komercijalan, ni hvaljen – kretao se i njihov sljedeći igranofilmski projekt, Žene (The Women, SAD, 2008), jedna od mnogih novih filmskih inačica romana Male žene Mary Louise Alcott iz 1880. među kojima je najglasovitija ona Georgea Cukora, Male žene (Little Women, SAD, 1933). Možda i očekivano, najveće službeno priznanje na filmskom planu, nagradu Zlatni globus, primio je kao suautor i izvođač pjesme Old Habits Die Hard za film Alfie (Velika Britanija / SAD, 2004) Charlesa Shyera, preradu istoimenog slikopisa koji je 1966. režirao Lewis Gilbert. Bilo zajedljivo, bilo sa simpatijama, komentatori prokomentiraše da je nadahnuću zacijelo doprinijelo Jaggerovo poistovjećivanje sa slatkorječivim naslovnim suknjolovcem. „Svatko od nas ima Alfieja u sebi.“ – složio se Jagger.
  
  Sudjelovanje u potpori dokumentarnih filmova o Rolling Stonesima, uključujući i odličan koncertni Vječni sjaj (Shine a Light, SAD, 2008) u režiji Martina Scorsesea kao da se podrazumijeva, a mada Andersenova knjiga ne dopire do Jaggerovih najnovijih filmsko-producentskih zahvata, spomenimo da je riječ o onima vezanima uz glazbu, što je možda i najprirodnija simbioza – igranom filmu Get on Up (SAD / Velika Britanija, 2014) Tatea Taylora i dokumentarnom G. Dinamit: Uspon Jamesa Browna (Mr. Dynamite: The Rise of James Brown, SAD, 2014) Alexa Gibneyja, oba o velikanu soula i funka Jamesu Brownu koji je Jaggeru u mnogočemu bio uzor.
  
  U cjelini brzopotezno površan životopis ne nudi osobite uvide u područja Jaggerovih umjetničkih krčkanja ni na glazbenom planu, a isto tako ni na filmskom u kojem je prvo lice Rolling Stonesa ostalo rubnim sudionikom, no kako god bilo, zgodno se podsjetiti na to da je suautor „najvećeg r'n'r benda na svijetu“ ostvario kinematografski opus vrijedan pažnje.
  
  © Janko Heidl, FILMOVI.hr, 26. svibnja 2015.

Piše:

Janko
Heidl