Vrlo je neobično da redatelj izvorne filmske franšize trideset godina nakon trećeg nastavka (Pobješnjeli Max 3, 1985) i trideset i šest godina nakon originala (1979) odluči snimiti četvrti dio serijala. Razloga za navedeno ipak ima nekoliko. Gledatelji koji su odrasli na Pobješnjelom Maxu već su srednjih godina, a današnja se mlađa publika ionako ne sjeća filmova starijih više od deset godina pa je Warner Bros. mogao računati s jedne strane na nostalgičnu staru publiku te brojnu mlađu publiku koja će biti privučena skupim i ekstravagantnim akcijskim spektaklom. U posljednjih tridesetak godina specijalni efekti su dovedeni do savršenstva što je krajem sedamdesetih i u prvoj polovini osamdesetih godina prošloga stoljeća bilo nezamislivo pa je spomenuto također moglo biti veliki poticaj za rekreiranje serijala jer je redatelju omogućilo veću slobodu u oblikovanju nezavidnoga svijeta budućnosti.
Međutim, Pobješnjelog Maxa: Divlju cestu ne bismo mogli jednostavno nazvati četvrtim dijelom franšize jer, realno gledajući, prošlo je previše vremena od posljednjeg nastavka da bi on ostao u sjećanju publike koja tada još nije bila niti rođena. S druge strane, film nije niti puki reboot serijala, a autorima također nije stalo da današnjem gledatelju detaljnije otkriju kako je došlo do postapokaliptičnoga stanja i koja je pozadina junaka. Posrijedi je poprilično originalno i kreativno ostvarenje, koje može stajati samo za sebe bez popudbine iz prošlosti te predstavlja osvježenje u ponudi inače bezličnih i nemaštovitih holivudskih spektakala.
George Miller nikada nije bio pretjerano produktivan redatelj, ali je uspijevao unutar rigidnoga studijskoga sustava progurati ideje koje su njemu bile zanimljive, a u tom kontekstu niti ovo djelo nije iznimka. Autor nas izravno uvodi u postapokaliptični svijet budućnosti u koji oskudijeva svim nama poznatim parametrima na kojima temeljimo našu svakodnevnu egzistenciju. Time se zlokobnost okruženja dodatno intenzivira, a svijet djeluje još brutalnije i dodatno zastrašujuće. Film razvija bogu atmosferičnost, koja počiva na odličnom snimateljskom radu Johna Sealea (Engleski pacijent, Studengora) koji vješto povezuje puste i suncem spržene pustinjske pejzaže s gotički intoniranim noćnim prizorima poput lijepo inscenirane vožnje po močvarnom području ispunjenom tipičnim gotičkim rekvizitima poput magle i vrana. Njegovi su totali pustinjskog okruženja zlokobno pusti i prijeteći, što filmu daje štih vesterna smještenog u postapokalitične uvjete. Max (Tom Hardy) pritom funkcionira kao futuristički kauboj, usamljeni jahač, škrt na riječima, lišen socijalnih vještina, koji se suočava sa svijetom bezakonja i koji je igrom slučaja uvučen u zbivanja koja ga se izravno ne tiču jer on samo nastoji preživjeti.
Naoko film više počiva na formi nego na sadržaju. Sastoji se od niza akcijskih sekvenci, mahom potjera, dinamično režiranih i montiranih u kojima autor koristi sva raspoloživa audiovizualna sredstva da bi podcrtao status čovjeka i narav života u brutalnom mogućem svijetu. Predasi između akcije su sporadični i neznatni jer su protagonisti svedeni na progonjene životinje u svijetu u kojem jači iskorištavaju i teroriziraju slabije te ih drže u podređenom položaju jer imaju neophodne resurse za održavanje na životu: vodu, hranu, naftu i oružje. Autori znakovito biraju ta četiri elementa jer oni predstavljaju temelj ne samo života nego i društvene organizacije. Da bi čovjek opstao na životu, treba jesti i piti te imati sklonište, nafta omogućuje pokretanje strojeva te izmještanje u prostoru a time i njegovo osvajanje, a oružje osim što omogućuje obranu također sugerira i kontrolu.
Divlja cesta lišena je patetike i sentimentalnosti jer redatelj nije sklon romansama i velikim emocijama, što je osvježenje jer akcijski siže ne pokušava razvodniti sentimentalnim epizodama zbližavanja protagonista. Navedeno ne znači da su iz filma uklonjena kompleksnija razmatranja. Scenarij je bazičan te je primjetno poigravanje njegovim konvencijama. Ne sadrži puno razgovora, posebice onih kompleksnije prirode, a posrijedi je funkcionalna strategija jer u svijetu budućnosti kakvoga film prikazuje za njim nema potrebe. Surovost stvarnosti katkada se ublažava šalama i dosjetkama. Razvoj radnje i likova je reduciran, iako likovi nisu sasvim jednodimenzionalni, posebice glavni dvojac – Max i Furiosa (Charlize Theron).
Potonji lik je posebice zanimljiv. Na jednoj inačici službenog plakata ona je u prvom a Max je postavljen u drugi plan, što je vrlo znakovito rješenje te nam ponešto otkriva o samom pozicioniranju likova unutar priče. U cjelini gledano, Divlja cesta više je njezina nego njegova priča. On kao individualac, maskulini lik i čovjek od malo riječi inačica je, kao što sam naveo, postapokaliptičnoga kauboja koji nikada ne uspijeva zadobiti dominaciju nad naracijom te biva uklopljen u Furiosinu priču u kojoj se podvrgava njezinim pravilima, logici i svjetonazoru. Miller vrlo intrigantno sukobljava muško i žensko načelo. Prvo predstavlja negativac Immoratn Joe (Hugh Keays-Byrne) sa svojom sebičnom i iskorištavačkom logikom prema kojoj drugi postoje da ih se podređuje i kontrolira, da se nad njima vrši opresija kako bi se zadovoljili vlastiti ciljevi. Njegov svijet strogih hijerarhija kontrapunktiran je svijetu Furiose i ženske skupine iz koje je potekla a koja sugerira empatiju, nesebičnost, humanost, ideju slobodarstva i jednakosti. Navedeno je simbolizirano kroz sjemenje biljaka koje jedna od protagonistica nosi sa sobom u nadi da će naći vodu i plodno tlo na kojem bi ono moglo klijati. Naspram muške destrukcije, time se afirmira ideja kreativnosti i stvaranja.
© Dejan Durić, FILMOVI.hr, 27. svibnja 2015.
