Točno u sredini filma Martin Luther King (David Oyelowo) ima burnu raspravu u Bijeloj kući s predsjednikom Lyndonom B. Johnsonom (Tom Wilkinson). Redateljica Ava DuVernay pomalo tendenciozno i didaktički komponira simetričan kadar: s lijeve strane smješten je Afroamerikanac koji se bori za građanska prava svoje skupine, a ona se simbolički manifestiraju kroz primarno demokratsko pravo na mogućnost političkoga glasovanja; s desne strane smješten je bijelac, predsjednik Lyndon B. Johnson, koji je politički ali i rasno u položaju moći. King je vrlo odrješit u svojim zahtjevima, a predsjednik neprestano kalkulira i izbjegava donošenje odluke kojom bi se mogao zamjeriti bjelačkom i južnjačkom glasačkom tijelu. Međutim, u kadru je posredno smještena još jedna osoba, koja naravno fizički nije prisutna, nego gleda sa zida na protagoniste, koji su promatrani iz blagog donjeg rakursa. Posrijedi je portret prvoga američkoga predsjednika Georgea Washingtona, koji je imao bitnu funkciju u postuliranju i donošenju američkoga ustava koji je svim državljanima trebao jamčiti osnovne građanske slobode.
Postupak Ave DuVernay, nije teško zaključiti, ne predstavlja velike dosege u suptilnosti korištenja simbolike te dodatno podcrtava dinamiku između opresora i opresiranih kao i nepravednu raspodjelu društvene moći koja je u suprotnosti s temeljima na kojima je zemlja sazdana. Navedeni prizor spominjem jer dobro ilustrira način na koji autori djela barataju s američkim kolektivim pamćenjem koje je neprestano korišteno kao podsjetnik na sve one ispravne premise na kojima je ta nacija utemeljena. Stoga, iako je djelo kritički usmjereno na seciranje američke unutrašnje i vanjske politike te društvenih odnosa, ono svakako sadrži i svoju izraženu patriotsku crtu koja u pojedinim segmentima podsjeća na Spielbergova Lincolna (2012).
Radnja filma je vremenski smještena u osobit kontekst. Iako je posrijedi djelo koje barata žanrovskim obrascima biografskoga filma, autore ne zanima cjelovit životopis Martina Luthera Kinga, nego je naglasak stavljen ma manje vremensko razdoblje koje je omeđeno njegovim preuzimanjem Nobelove nagrade za mir te društveno i politički bitnoga marša u gradiću Selma u saveznoj državi Alabama, u kojem je živjela afroamerička većina koju je neprestano i često brutalno marginaliziralo manjinsko bjelačko stanovništvo. Druga polovina šezdesetih godina prošloga stoljeća bila je obilježena borbama za građanska i manjinska prava pa je jednim dijelom i nastojanje za afroameričkom emancipacijom potaknuto tim trendovima. Međutim, osim oslikavanja društvene klime razdoblja, mnogo su zanimljivije poveznice koje možemo povući sa sadašnjošću.
Sjedinjene Američke Države uvijek su se dičile demokratskim postulatima na kojima su utemeljene, no u stvarnosti je situacija bila sasvim drugačija jer govorimo o državi čije su pojedine sastavnice zagovarale rasnu segregaciju do još prije nekoliko desetljeća pa se postavlja pitanje koliko su Sjedinjene Države uistinu uspjele raskrstiti sa svojom sramotnom robovlasničkom prošlošću. Protagonisti filma u jednom trenutku kažu da tadašnja politička administracija pravda rat u Vijetnamu činjenicom da žele potlačenom narodu osigurati demokraciju, dok istodobno demokracija ne vrijedi podjednako za sve stanovnike te zemlje. Posrijedi je scenarij koji će se ponavljati i kasnije putem niza američkih vojnih intervencija u svijetu. Poveznice možemo tražiti i s nedavnim događajima u američkim gradovima koji su motivirani rasnom nepravednošću.
Stoga je Selma jednim dijelom relativno hrabro filmsko ostvarenje koje primarno progovara o afroameričkim težnjama i borbama za rasnu i građansku emancipaciju, no u pozadini navedene problematike sagledavaju se nizovi licemjernih postulata koji su karakterizirali američku vanjsku i unutrašnju politiku te kalkulatski stav političara koji su više bili skloni društvenom i političkom inženjeringu nego što su imali volje da riješe bitne nacionalne probleme.
Ava DuVernay i scenarist Paul Webb uspjeli su dobro okarakterizirati Kinga, a da ne upadnu u zamku zbog koje posrće većina biografskih filmova. Ne zanima ih toliko privatna strana protagonista, iako je ljubavni odnos sa suprugom Corettom (Carmen Ejogo) naznačen kao i obiteljska problematika, pa je veći naglasak stavljen na njegovo javno djelovanje i razloge zbog kojih je zaslužio svoje mjesto u povijesti. U Kingovu portretiranju neprestano se ukrštavaju javno i privatno dok redateljicu zanima što se na političkom planu odvijalo u svijetu visoke politike, iza pozornice i u pozadini marša pa se u Selmi biografsko vješto prožima s društvenim i političkim. Pritom je David Oyelowo ostvario odličnu glumačku kreaciju glavnoga protagonista koja nosi cjelokupni film te je uvjerljivo uspio prikazati procijepe između Kingova javnoga djelovanja i karizmatičnih nastupa te osobnih sumnji i slabosti koje su ga katkada mučile. Carmen Ejogo također je izvrsna u ulozi njegove supruge, dok su sporedni likovi, poput predsjednika Johnsona i guvernera Georgea Wallacea (Tim Roth), odveć karikirani.
Selma je vrlo pedantno posloženo djelo u kojem je redateljica pokazala veliku vještinu u postavljanju i vođenju priče, no film bi mogao biti za nijansu kraći. Kako to obično biva, ovakvi naslovi žele biti relevantna lekcija iz povijesti, ali i djela viših estetskih dosega, no u svojoj pedanteriji često su oblikotvorno i stilski odveć konvencionalni.
© Dejan Durić, FILMOVI.hr, 25. svibnja 2015.