Ne mareći za kanone

Istine i laži (F for Fake), red. Orson Welles

• 
  
  „Umjetnost je laž koja nam pomaže shvatiti istinu, barem onaj dio istine koji uopće možemo pojmiti. Umjetnik mora znati kako uvjeriti druge u istinitost svojih laži.“ – riječi su Pabla Picassa koje Orson Welles (1915-1985) navodi u Istinama i lažima (F for Fake, 1972), jednom od svojih posljednjih dovršenih filmova, djelom koje je općenito manje značajno u njegovu neveliku, no kvalitetom impresivnom redateljskom opusu. U Filmskoj enciklopediji Leksikografskog zavoda Miroslav Krleža naš ga doajen filmologije Ante Peterlić kratko opisuje kao „ležeran, ali predug esej o Wellesu privlačnim temama odnosa istine i iluzije, umjetnosti i stvarnosti“.
  
  I sam Welles, kao pripovjedač i svojevrstan voditelj, tumač Istina i laži, u tom filmu kratko rekapitulira vlastitu karijeru, ironično konstatirajući kako je nakon početnog uzleta dvama čuvenim ostvarenjima, radijskom dramom Rat svjetova (The War of the Worlds), prema H. G. Wellsu iz 1938. i dugometražnim igranim debijem Građanin Kane (Citizen Kane, 1941), uslijedio konstantan pad.
  
  Često moren poteškoćama u takozvanom zatvaranju financijske konstrukcije, Welles je iza sebe ostavio nemalo započetih, a nedovršenih filmova. Posljednjih desetljeća života i rada, pojednostavljeno rečeno, filmove je više krpao prema mogućnostima zadanih okolnosti, nego što ih je realizirao prema unaprijed čvrsto oblikovanoj zamisli, odnosno po standardnom modelu profesionalne kinematografije u kojem su snimanje i postprodukcija više-manje egzekucija zamisli i namjera isplaniranih u scenariju.
  
  Međutim, unatoč dugotrajnoj percepciji Istina i laži kao Wellesova djela slabije vrijednosti i manje važnosti, na ljestvici najboljih dokumentarnih filmova svih vremena koju je u rujnu 2014. objavio britanski filmski časopis Sight & Sound, taj je ležerni esej zauzeo petnaesto mjesto po mišljenju filmskih kritičara, dok se na popisu tridesetipet najboljih u izboru filmskih redatelja ipak nije našao. Tim su povodom Istine i laži prikazane i u zagrebačkom Dokukinu KIC, u kratkom ciklusu programa zvanog Hall of Fame.
  
  U stručnjaka i filmofila vazda cijenjenom Wellesu nerijetko je zamjerano da, dopuštajući si snimati filmove ispod svoje razine, rasipa neosporni talent, odnosno da ne koristi svoje umjetničke potencijale u potpunosti, a istodobno je, zanimljivo, često spominjano da je ambiciozni grandoman. Općenito uzevši, njegov je ugled umjetnika i inovatora porastao nakon njegove smrti. Premda se predmetni film Istine i laži odista ne doima velikim djelom, a malo se koji filmoznalac neće domisliti više od četrnaest dokumentaraca koje drži, što god to značilo, važnijima ili boljima od tog Wellesova ostvarenja, posrijedi je iznimno šarmantan slikopis koji neobičnom, čak zavaravajućom lakoćom sljubljuje filozofične kalambure s razonodnom, malne populističkom napetošću, zahtjevni visoki intelektualizam s takozvanim niskim strastima, velemajstorski profesionalizam s lakonskim amaterizmom.
  
  Danas, kad su granice među filmskim rodovima uvelike olabavljene, kad je ideja o poroznosti i prožimanju između igranog, dokumentarnog i eksperimentalnog uvelike usvojena u svijesti gledatelja, stručnih i nestručnih, kad takozvani rodovski hibridi, razvidni i zabašureni, postaju sve popularniji, Istine i laži, razumljivo, dobivaju na cijeni. Štoviše, ne samo da je sada mnogo lakše prihvatiti Wellesove razbarušene igrarije, nego je, očito, došlo vrijeme u kojem upravo takva nesputanost formalnim zakonitostima, neuklopljenost u ladice i kategorije, što je nekoć kanda zbunjivalo, postaje glavni zalog privlačnosti. A to će reći da je posrijedi inovativno djelo nastalo, kako se kaže, ispred svog vremena.
  
  Sadržajno, riječ je o neobveznoj, neznanstvenoj raspravi o iluzornosti slike svijeta u kojem živimo, temeljenoj na konkretnim, tada razmjerno svježim i skandaloznim slučajevima razotkrivanja nikad do kraja razjašnjenih velikih podvala svjetski poznatih krivotvoritelja Elmira de Horyja i Clifforda Irvinga. Prvi je bio slikar mađarskog podrijetla koji je naveliko prodavao prvorazredne vlastite krivotvorine najvećih svjetskih majstora kista, a drugi američki pisac koji je, nakon sastavljanja biografske knjige o de Horyju, falsificirao biografiju tajanstvenog američkog tajkuna Howarda Hughesa. No, koliko je Howard Hughes falsificirao samoga sebe, s upitnikom se nadostavlja Welles, na što u priču upliće i samoga sebe, također se predstavljajući kao prodavač iluzija putem medija filma. Uostalom, svaka je priča barem djelomični falsifikat, tvrdi, a svoju sklonost i vještinu obmanjivanja potkrepljuje osobno izvodeći prave mađioničarske trikove pred kamerom.
  
  Pretežno sastavljen kao dinamičan kolaž snimaka mahom vezanih uz de Horyja i Irvinga, u kojem se gotovo amaterskom elementarnošću, počesto na rubu smušenosti, montažno fingiraju situacije i dijalozi, Istine i laži istodobno je i film o nastanku filma koji upravo gledamo. Govoreći izravno u kameru o svojim namjerama, s ponešto prizora snimljenih u montažnoj sobi, Welles dodatno naglašava artificijelnost svog čina koji istovremeno simbolizira opći ustroj svijeta odnosno našu percepciju istoga.
  
  Možda najradikalniji zahvat jest završni dio filma u kojem – rekli bismo ponajprije zato da bi zabilježio mladenačku ljepotu i jedrost svoje dvadesetipet godina mlađe družice, Hrvatice Oje Kodar – Welles izmišlja zgodu o strasnoj ljetnoj ljubavnoj pustolovini Kodar i Pabla Picassa, koja je rezultirala nizom krivotvorina Picassovih djela. Taj, nedvoumno posve igrani dio filma, ostvaren i pomoću dokumentarnih snimaka, izveden je u stilu vrlo bliskome onome jeftinog erotskog filma – ljepojka u prozračnoj i lepršavoj halji, u usporenom pokretu trči slikom zamagljene fakture – no s gustioznom mješavinom ironije i nevinog prepuštanja nekoj vrsti romantičnog bonvivanstva te rukom erudita i redateljskog gorostasa koji točno zna što čini.
  
  U cjelini neopterećeno ostvarenje respektabilne ambicioznosti, vrlo zanimljiv egzemplar filmskog postmodernizma, naveliko šarmira pristupom u kojem velik umjetnik bez skrupula prihvaća „šiti iz donešenog materijala“, odnosno strasno i mudro ostvariti film kakav u danom trenutku može, naprosto zato što ima što reći i voli se i zna time baviti. Iz ljubavi prema filmskom djelovanju, ne mareći za kanone koji nipošto nisu besmisleni, ali mogu djelovati kao nepotrebno ograničenje slobodi mašte.
  
  Istine i laži, k tome, vrlo sugestivno, no elegantno izbjegavajući banalnu doslovnost, podrivaju ideju o vjerodostojnosti dokumentarnog filma kao bilješke stvarnosti te se nesumnjivo mogu smatrati pretečom ovostoljetnih izvrsnih filmova koji razotkrivaju manipulativnu moć gledateljskom vjerom u pretpostavljeno obećanje dokumentiranja zbilje u dokumentarnom filmu, kao što su briljantni Tamna strana Mjeseca (Operation Lune / Dark Side of the Moon, 2002) Williama Karela i Uradi i bježi (Exit Through the Gift Shop, 2010) Banksyja, od kojih se potonji također poigrava krivotvorenjem u svijetu umjetnosti. Isto tako, Istine i laži mogu se smatrati i svojevrsnom pretečom sve proširenijeg pristupa obavijanja dokumentarnog filma igranofilmskim dramaturškim principima.
  
  © Janko Heidl, FILMOVI.hr, 11. svibnja 2015.

Piše:

Janko
Heidl